Njeno ime nije važno, može se zvati bilo kako, poenta njene priče je poruka, ali i savjet svim mladim djevojkama da paze šta rade. Njena priča ide ovako:
Došla sam u Mostar na studije, i prvih par godina bila sam uzorna studentica. Novac koji su mi davali roditelji bio mi je sasvim dovoljan za studiranje i život u Mostaru. Na drugoj godini sam upoznala djevojku koja je porijeklom iz moga kraja, i vremenom sam počela izlaziti s njom.
Ispočetka to su bile neobavezne kafe uz žensko čavrljanje, a vremenom se pretvorilo u noćne izlaske. Radili smo što i ostali mladi. Upoznali smo i neke momke, i izlasci su postali svakodnevnica. Nakon izlazaka bi spavala do kasnije, pa sam počela propuštati predavanja, a sve to se odrazilo na lošim ocjenama i padanju na ispitima. Stančić u kome sam živjela kao podstanar postao mi je tijesan, te sam potražila neki luksuzniji smještaj, koji je naravno bio puno skuplji. Da sve bude gore firma moga oca je otišla pod stečaj i roditelji nisu mogli ispuniti moje sve veće prohtjeve.
Na početku sam se snalazila tako što sam posuđivala od prijatelja računajući da će mi to roditelji moći namiriti, ali prolazili su mjeseci kako je tata bio bez posla i tako su se gomilali i moji dugovi. Nakon toga sam pokušala na razne načine doći do novca, počela sam i raditi u jednoj od kladionica, ali to jednostavno nije išlo.
U kladionici bi bila od jutra do mraka za male pare, a nakon odlaska s posla nisam mogla niti u provod, ali ni učiti. Na prijedlog moje prijateljice jednu večer smo izašle s dvojicom poslovnih ljudi iz Hrvatske i tu je sve počelo. Izašli smo u skup restoran, poslije u noćni klub, a naši pratioci su potrošili brdo novca.
I to je kako sam rekla bio početak mog lagodnog života. Fakultet sam zapustila, i postala sam takozvana dama za pratnju. Do klijenata sam dolazila uz pomoć prijateljice, a poslije i na preporuku. Nisam imala nekoga kome bih morala davati procent, te sam ubrzo vratila sve dugove, a ostajalo mi je i za život za moj pojam na visokoj nozi. Vratila sam se i fakultetskim obvezama, tako da sam za moje roditelje još uvijek njihov ponos, a i bolje je da oni misle tako.
Sebe ne smatram klasičnom prodavačicom luavi (kao one pored “Vize” u Sarajevu, ili na zenićkoj petlji I ko zna gdje ih sve nema). To su žene koje spavaju sa svakim, a ja biram kome ću biti pratnja. Moji klijenti su poslovni ljudi koji nisu iz našega okruženja i oni su tu samo u prolazu.
S domaćim ljudima nemam posla i tako će i ostati dok god se budem bavila ovim poslom. Niko naravno pa ni moji roditelji nemaju pojma čime se bavim. Ne bi im bilo lako da saznaju , ali ni meni. Otac i mati su puno toga odvojili od svojih usta da bi ja uopće došla studirati. U najboljem slučaju otac bi me se odrekao, a sada sam za njih njihove mjezimica i uzorna studentica koja će postati uspješna u životu. (Naj portal)
