Najljepša gospođa Njemačke, Bosanka Munevera, prošla je pakao

Munevera Botić-Sigmann je Bosanka koja je svojevremeno prošla pakao od života. Mlada, u devetom mjesecu trudnoće u rukama manijaka, psihopate.

U rukama čovjeka koji bi je trebao voljeti, na rukama nositi, koji je bio njen suprug, a pretvorio se u zvjer ubilačkih namjera. Uspjela se spasiti! Danas je to majka troje djece, žena u najboljim godinama, dva puta bila proglašavana najljepšom gospođom Njemačke.

Dašak odmora

Munevera je zbog svih životnih teškoća koje je prošla, svoj dašak odmora našla u tome kada je pisala svoju prvu knjigu. U njoj je opisala sve ono što joj se dešavalo, a papir i olovka su bili njeni najveći i najiskreniji prijatelji. Zbog težine zlodjela koja je doživjela i proživjela od njenog supruga, Munevera je sa 49 godina, na svoj rođendan, postala i penzionerka. Slobodno se može reći da je i najljpeša penizonerka u Njemačkoj.

– Čudno, baš se čudno osjećam kada se kaže da sam penzionerka. Ali, svi zdravstveni problemi, prije svega psihički problemi, jer nikako ne mogu da se oslobodim onih užasnih slika. Kada me je bivši muž svezao i u devetom mjesecu trudnoće stavio u prtljažnik svog automobila i iz Bosne me odvezao u Zagreb. To je najveći razlog mog penzionisanja, mog tog nekog bježanja iz relanog u nerelani život.

Druga knjiga

U početku mi nisu vjerovali, ali onda sam otišla kod jednog izuzetnog psihologa koji je odmah zaozbiljno uzeo sve te moje traume, jer je već imao iskustva sa zlostavljenim ženama koje su mu dolazile. Traume rata, traume od bivšeg supruga, traume po mom dolasku u Njemačku sve su to bili razlozi te odluke. Sada ću imati vremen da završim pisanje i moje druge knjige, a njena promocija bit će u septembru.

I jedna i druga situacija je užasna. Kako rat, tako i svakodnevno užasno maltretiranje vlastitog supruga. Šta Vam je bilo gore od to dvoje?

– Rat i ratne strahote ne bih nikome poželjela. Ali, barem se čovjek od bombardiranja koliko toliko mogao sakriti, ili na neki način sačuvati glavu, ali njegova turtura je bila još gora. S njim sam bila 24 sata, nikada nisam znala kako će da reaguje iz minute u minutu. Da li će da me udari, da me pretuče, da me siluje, da me veže ili zatvori u podrum. To je bio istinski horor, koji ni jednom čovjeku, ni jednom živom biću, posebno ni jednoj ženi ne bi poželjela.

Našla svoj mir

Danas ste sretno udata žena, djevojačko prezime Botić ste zamjenili njemačkim Sigmann. Majka ste troje djece.

– Ono za šta me je dragi Bog uskratio u mojim mladim godinama života, sada mi to višestruko vraća u ovim zrelim godinama i nekako najljepšim godina mog života. Jako sam sretna i na neki način našla svoj mir. Uvijek osmijehom pokušavam da prekrijem tugu, da zaboravim na sve ono što mi se desilo. Moja prva knjiga bila je u nešto kraćem izdanju jer nisam odmah sve htjela da iznosim u javnosti.

Jednostavno nisam znala kako će moja porodica na sve to da reaguje, mislim na porodicu u Bosni. Druga će biti dosta opširnija sa svim događajima šta sam sve proživjela, sve do najsitnijeg detalja. Da, danas sam konačno sretna žena.

I, kako je reagovala Vaša porodica u BiH?

– U početku su bili pomalao zatečeni svim tim. Ali su kasnije rekli da su jako sretni što sam odlučila da javno progovorim o svemu tome, što sam bila iskrena i sve opisala kako je zaista i bilo. Nisam ništa nista niti uljepšavala, ali ni dodavala.

Koji Vam je nagori momenat bio u životu tada?

– Najstrašnije je bilo kada me probudio u tri sata ujutro, uhvatio me za kosu i onako polugolu, trudnu, pošao da vodi do jednog mosta da me tu sasječe u komade i baci u vodu. Samo sam se molila dragom Bogu da me ostavi u životu zbog mog nerođenog djeteta.

Šta biste poručili ženama koje su žrtve zlostavljanja u braku ili u bilo kojoj ili kakvoj vezi sa muškarcima?

– Ovo što se i dan danas dešava sa ženama u BiH, što mnogi muškarci misle da su žene njihova svojina i da mogu da rade sa njima šta hoće i kako hoće mene još uvijek šokira. Svaka ta neka nova priča koju čujem vraća me u moje vrijeme, vrijeme pakla i stradanja. Poručila bih im da obavezno traže pomoć. Da ne čekaju zadnji momenat, jer zadnji momenat i onaj presudni, kada ti životinja u liku muškarca život oduzme. Ja se onda i u ono vrijeme nisam imala kome obraditi za pomoć, danas je vrijeme drugačije. Ne smiju da šute, neka dignu svoj glas i neka se bore za svoja prava.

Vedar duh

Iskreno, da li ste na sebi radili neke hirurške korekcije?

– Ne, zaista nisam, jer imam taj neki strah od svega toga. Želim da na svoj način starim, uvijek sam pozitivna, nasmijana i taj moj vedar duh me održava u životu. Daje mi tu neku, kako mnogi kažu, unutarnju ljepotu, koja se očigledno odražava i na moj spoljni izgled. A, i moj suprug mi kaže da ne treba ništa da radim, jer sam još uvijek njemu jako lijepa. Bavim se i sportom. A, sport odnosno pješaćenje po 80 kilometara dnevno mi je pomoglo da se na neki način oslobodim duhova prošlosti.

Kako ste se „oslobodili“ Vašeg nasilnog supruga?

– Kada me je u u prtljažniku automobila doveo u Zagreb, uspjela sam da mu pobjegnem. Odmah sam otišla u kuću za zlostavljane žene. Tu su mi policija i jedan Nijemac pomogli da dođem do Njemačke, a bila sam u devetom mjesecu trudnoće. Bila sam smještena u jednu kuću sa jednom familijom koja je bila iz Alžira. Odnosno on je bio Alžirac, a ona Nijemica. Onda su počeli da se žale socijalnoj službi kako ja mnogo jedem, pijem, kako se dnevno tuširam. Obzirom da sam bila trudna jela sam za dvoje.

Pobjegla sam od rata, pobjegla od nasilnog čovjeka i dođem u Njemačku i ne daju mi da jedem. I to je bio jedan šok za mene. Kasnije su me prebacili na drugu adresu. I, na kraju me prihvatila jedna žena iz Hrvatske, koja je živjela sa jednim Turčinom. A oni su imali druge planove sa mnom. Smislili su monstouzni plan da moju bebu dam na usvajanje, da bi oni novac kasirali. Pobjegla sam od njih glavom bez obzira. Uletim tako u jednu zgradu, nisam znala ni šta je, a ispostavi se da je sud. Nisam znala njemački, ali sam rukama i ne znam ni ja kako objasnila o čemu se radi. Tu mi ljudi pomognu.

Tražio osvetu

Munevera danas ima dva sina i jednu kćerku. Njen prvi sin je danas odrastao muškarac. S njegovim ocem u Bosni ne želi da ima bilo kakav kontakt. Munevera je u Njemačkoj morala da promijeni i ime jer ju je bivši suprug proganjao, tražio da joj se osveti.

To je trajalo punih desetak godina, a danas kada je odustao, Munevera živi punim plućima i raduje se životu, mada kako nam je rekla, prošlost je još uvijek proganja.

Pratio me, slikao

– Čak je dolazio u Njemačku, pratio me, slikao me, kasnije te slike pokazivao mojim roditeljima. Na svu sreću to je prestalo jer je sada i u Bosni tražen zbog silovanja, pljačke… Nekada je živio u Ključu, a danas se skriva po cijeloj BiH. Ne znam kako bih reagovala kada bih ga danas srela, ali dragi Bog valjda neće da upriliči taj susret. Danas sam jaka žena, pa bih i to nekako preživjela – rekla na nam je Munevera Botić ili Nelly Sigmann.

Bato Šišić (Naj portal)