Gotovo da ne postoji razgovor u kojem neko, prije ili kasnije, ne spomene kako mu je bilo teško u djetinjstvu. Teško se živjelo. Teško se radilo. Teško se učilo. Teško se odrastalo. Roditelji su se mučili. Nije bilo para. Nije bilo uslova. Nije bilo izbora.
Ko je više ‘propatio’
I skoro uvijek je ton isti: preživjeli smo, izborili se, uspjeli uprkos svemu.
Zanimljivo je da se rijetko čuje suprotno.
Rijetko će neko reći da je imao bezbrižno djetinjstvo. Da su roditelji bili stabilni. Da je imao podršku. Da se osjećao sigurno. Da nije morao rano da brine o stvarima koje nisu bile za njegovo doba.
Kao da je “lako djetinjstvo” nešto čega se treba stidjeti.
Kad se nekome požališ, vrlo često ne dobiješ razumijevanje, nego poređenje. Umjesto: “Razumijem te”, dobiješ: “Ma i meni je bilo isto, možda i gore.” Kao da bol mora da se takmiči. Kao da postoji lista na kojoj se mjeri ko je više propatio.
U toj igri niko ne želi da bude “onaj kome je bilo dobro”.
Jer u našem društvu patnja često nosi vrijednost. Ona postaje dokaz karaktera. Dokaz snage. Dokaz da nisi razmažen, da nisi povlašten, da nisi “dobio na gotovo”.
Kad kažeš da ti je bilo teško, poručuješ: Nisam imao prednost. Nisam imao lak put. Sve sam zaslužio.
To je način da zaštitiš svoju vrijednost u očima drugih.
Postoji i drugi razlog.
Mnogi ljudi tek kasnije shvate da su neke stvari iz djetinjstva bile teške. Da je bilo emocionalne distance. Da je bilo pritiska. Da je bilo straha. Da se o osjećajima nije pričalo. Da se ljubav podrazumijevala, ali se rijetko pokazivala.
To nije uvijek bila loša namjera roditelja. Često je to bio njihov maksimum.
Ali dijete to pamti.
I kad odraste, pokušava da toj tišini, tim prazninama, tim nedorečenim stvarima da smisao kroz rečenicu: “Nije mi bilo lako.”
Univerzalna mjera
S druge strane, ima i onih kojima objektivno nije bilo teško, ali osjećaju potrebu da to tako predstave. Jer se boje da će, ako priznaju da im je bilo dobro, neko pomisliti da su imali “prednost”. Da su imali sreću. Da su manje zaslužni.
Lakše je reći da si se borio nego priznati da si bio podržan.
A podrška nije slabost.
Sigurnost nije mana.
Stabilno djetinjstvo nije sramota.
Naprotiv.
To je nešto što bi trebalo da bude norma, a ne izuzetak.
Problem nastaje kad stalno umanjujemo tuđe probleme poredeći ih sa svojim. Kad tuđu bol mjerimo svojom. Kad ne znamo saslušati bez potrebe da ubacimo vlastitu priču.
Nekome je teško jer nema novca.
Nekome jer nema podršku.
Nekome jer je usamljen.
Nekome jer nosi pritiske koje drugi ne vide.
Bol nema univerzalnu mjeru.
Možda bismo bili zdravije društvo kad bismo manje dokazivali koliko smo propatili, a više učili kako da budemo jedni drugima podrška.
I kad bismo shvatili da ne moraš imati teško djetinjstvo da bi vrijedio.
Dovoljno je da budeš čovjek koji razumije druge.
(Naj portal)
Pročitajte još:
NAJ TEMA Ako ti danas ništa ne ide – ovo trebaš pročitati!
NAJ TEMA Sve što je sada, jednog dana će biti prošlost
Zaboravite guglanje: Saznajte kako ChatGPT može pronaći savršeni poklon za vas u nekoliko klikova
Saznajte i ovo:
NAJ TEMA Kako nas muzika vraća u vrijeme koje više ne postoji: Nije do pjesme – do nas je!
