Zašto nas sve više pogađa smrt ljudi koje nikada nismo ni sreli
Nekada se za nečiju smrt saznavalo iz razgovora na ulici, telefonskog poziva ili crne table na zidu mjesne zajednice. Umirali su ljudi iz našeg sela, mahale, ulice, firme. Tuga je bila lokalna, konkretna, tiha.
Danas, gotovo svakodnevno saznajemo da je neko „otišao“. Neko poznat. Glumac iz djetinjstva, sportista čije smo golove pamtili, pjevač koji je svirao pozadinu našeg života.
Čak i kada ih nismo poznavali lično — osjećamo gubitak. Zašto?
Odgovor nije samo emotivan. On je i — statistički.
Nekad i sad: Koliko ljudi „poznajemo“?
U tradicionalnim zajednicama, čovjek je tokom života poznavao između 100 i 300 ljudi, najviše one iz porodice, sela, radnog okruženja. U gradovima je ta brojka mogla doseći oko 500 do 1.000, ali rijetko više od toga.
Danas, zahvaljujući medijima, društvenim mrežama i internetu, prosječna osoba prepoznaje ili zna za više od 5.000 ljudi. Kod javnih ličnosti, sportista, novinara ili političara — ta brojka dostiže i preko 20.000 imena i lica.
I to ne samo kao „prolazne informacije“ — već kao ljude čije priče pratimo, čijim se riječima vraćamo, s kojima stvaramo emotivni odnos.
– Naš mozak je i dalje podešen za život u manjim grupama, ali danas dnevno procesuiramo informacije o desetinama, pa i stotinama ljudi. Svaka smrt o kojoj čujemo aktivira emocionalni odgovor, čak i ako nismo imali lični kontakt s osobom – kazao je za medije psiholog, dr. Srđan Puhalo.
Puhalo dodaje da današnji čovjek često nije ni svjestan da tuguje. Smrt je postala svakodnevna notifikacija. Crno-bijela slika. Tužan status. Brzo „počivaj u miru“, pa odmah skrolamo dalje.
I tako se u nama nagomilava nevidljiva tuga. Ne samo zbog onih koji su zaista otišli, nego i zbog toga što nas smrt svakog od njih podsjeća — na vlastitu krhkost. Na to da niko nije izuzet. Ni mladost, ni slava, ni zdravlje, ni „poznatost“.
U prošlosti si tokom cijele godine saznao da je umrlo možda desetak ljudi. Danas — to možeš doživjeti za sedmicu dana. Ne zato što više ljudi umire, već zato što ih više znamo.
Dio naših uspomena
U vremenu kada poznajemo hiljade ljudi, kad lica s ekrana postaju dio naših uspomena, nije ni čudo što se osjećamo umorno. Izloženo. I povremeno — tužno bez jasnog razloga.
Zato nije slabost osjetiti tugu za nekim koga nikada nismo sreli. To je dokaz da još osjećamo. Da nas svijet još dotiče. I da, uprkos svemu, još nismo otupjeli.
Jer kad poznaješ cijeli svijet — i tuga više nije stvar privatnosti. Ona postaje kolektivna, tiha i svakodnevna.
A. Mirvić (Naj portal)
Pročitajte još:
Dr. Majkl Njutn je tvrdio: Smrt nije strašna, nećemo željeti da se vratimo u život!
