Šta zaista znači donirati organe: Imam drugo srce, i svaki dan se pitam – ko je ta osoba koja mi ga je dala?
Kada je 23-godišnji Milan iz Zagreba doživio tešku saobraćajnu nesreću i preminuo, njegova majka je u najtežem trenutku donijela odluku – pristala je da njegovi organi budu donirani.
Zahvaljujući tome, četvero ljudi danas živi. Među njima i 14-godišnja djevojčica kojoj je presađeno srce.
Doniranje organa je čin plemenitosti, solidarnosti, ali i tema koja i dalje izaziva dileme, moralna preispitivanja i sistemske prepreke. Dok medicina ide naprijed, svijest društva još uvijek kaska.
ZA: Život nakon smrti
Zagovornici doniranja organa kažu jasno: to je najvredniji poklon koji možete ostaviti iza sebe. Jedna osoba može spasiti i do osam života. U mnogim zemljama regije, kao što su Hrvatska i Slovenija, postoji sistem pretpostavljene saglasnosti – svako je potencijalni donor osim ako se za života nije izjasnio drugačije. Upravo zato Hrvatska je među najuspješnijim zemljama u svijetu po broju transplantacija po glavi stanovnika.
“Imam drugo srce. I svaki dan se pitam – ko je ta osoba koja mi ga je dala? Nikada neću znati, ali svakog dana joj se zahvalim u tišini”, govori Jasna iz Sarajeva, kojoj je 2020. presađeno srce.
PROTIV: Strah, religija i nepovjerenje
Međutim, mnogi još uvijek imaju strah od “zloupotrebe”, neinformisanosti, pa čak i vjerske dileme. U BiH, Srbiji i Crnoj Gori donacija organa se bazira na pristanku porodice, što često rezultira odbijanjem – u stanju šoka, porodice nisu spremne donositi takve odluke. Iako većina religija u suštini ne zabranjuje doniranje, mnogi se pozivaju na „Božiju volju“ i smatraju da tijelo ne treba „oskrnaviti“.
Postoje i oni koji se boje “crnog tržišta” i zloupotrebe u zdravstvu. Zbog toga, organizacije koje se bave edukacijom građana imaju težak zadatak – demistifikovati proces i vratiti povjerenje u sistem.
Postoje li donor kartice u regiji?
U Sloveniji i Hrvatskoj donor kartice su dostupne i često se promovišu kroz zdravstveni sistem. U BiH, iako postoji donor kartica u teoriji, njeno korištenje u praksi je sporadično i više simbolično, jer porodica ima posljednju riječ.
U Srbiji je pokrenuta inicijativa za uvođenje sistema pretpostavljene saglasnosti, ali je nailazila na burne reakcije javnosti.
Doniranja organa, s druge strane, nije vjerski tabu, kako se to često pogrešno pretpostavlja:
– Islam vrednuje spasavanje ljudskog života kao jedno od najvećih djela. Ako se doniranjem organa može spasiti život drugome, to se u osnovi smatra dozvoljenim i pohvalnim djelom. Naravno, važno je da se sve odvija uz pristanak i da se poštuje dostojanstvo preminule osobe.
– I u kršćanstvu i judaizmu doniranje organa se najčešće tumači kao čin milosrđa. Vjera ne treba biti prepreka, već podrška u ovako važnim odlukama – kažu vjerski službenici.
Vjernici često traže smjernice u kriznim trenucima:
– Znalo se desiti da porodica nije bila sigurna da li je u skladu s vjerom da doniraju organ preminulog člana. Nakon razgovora i pojašnjenja, odlučili su da daju saglasnost. Danas znaju da je tim činom produžen nečiji život – i u tome nalaze utjehu.
Svaki uspješan slučaj transplantacije je snažna poruka nade:
„Najemotivniji trenuci su kada mlado srce nastavi da kuca u drugom tijelu. To su trenuci u kojima svi prisutni, od medicinskog tima do porodice donora, znaju da su bili dio nečeg većeg od smrti – života.“
Doniranje organa tako ostaje jedno od najvažnijih, ali i najosjetljivijih pitanja savremenog društva.
Između emocija, sistema i vjerovanja, balans je teško pronaći. Ipak, jedno je sigurno – tamo gdje neko završi svoju životnu priču, neko drugi tek može započeti svoju.
Dž. H. M. (Naj portal)
