NAJ TEMA Kako nas muzika vraća u vrijeme koje više ne postoji: Nije do pjesme – do nas je!

Postoje pjesme koje nas vrate u vrijeme koje više ne postoji. Nisu to samo note, stihovi ili muzički aranžmani. To su male vremenske kapsule, podsjetnici na ljude kojih više nema, na mladost koja nam je izmakla brže nego što smo shvatili.

Svaka melodija koju danas čujemo iz “onih dana” ima neku težinu, neku toplu tugu, neku tišinu između tonova koja govori više nego pola današnje muzike zajedno.

Pjesme kao putovanje unazad

Kad čujemo onu jednu “našu”, ne vraćamo se mi pjesmi — vraćamo se sebi. Sebi koji smo bili bezbrižni, sigurni da će sve trajati vječno. Vraćamo se na ljetne večeri, na prva pijanstva, na ljude koji su nas voljeli i koje smo mi voljeli, a danas su samo sjećanje. Vraćamo se u kuće koje više ne mirišu isto, u ulice koje nisu imale asfalt, u dane kad smo mislili da je život jednostavan.

I zato je svaka stara pjesma mala vremenska mašina. Ne zbog melodije, nego zbog emocije. Ne zbog teksta, nego zbog nas.

Današnje pjesme? Nama plitke, njima svetinja…

Često čujemo kako naši vršnjaci gunđaju: “Ove nove pjesme, kakva je to muzika? Nema duše, nema dubine.”

I možda jeste tako — za nas. Ali gledaj njihove oči kad krene njihov hit u klubu. Gledaj kako skaču, urlaju, pjevaju, snimaju, grle se. Mi to vidimo kao galamu. Oni to doživljavaju kao život.

A najzanimljiviji dio?

Jednog dana, za deset, dvadeset ili trideset godina…
Oni će, baš kao mi danas, pričati:
“E, brate, kad krene ona iz 2025… kako je to vrijeme bilo dobro!”

I čudit će se svojoj djeci, baš kao što se mi danas čudimo njima.

Ne radi se o muzici. Radi se o vremenu

Nijedna pjesma zapravo nije o pjesmi. Sve je o onome što smo živjeli dok je ona svirala.

Može današnja muzika biti plitka, komercijalna, monotona. Može nam zvučati isto. Ali njima je to soundtrack njihove mladosti. A mladost je, realno, jedina stvar u životu koja je zaista neponovljiva. Jedina koja se ne vraća.

Mi slušamo naše stare pjesme i čujemo glasove ljudi koji su nestali iz naših dana. Čujemo smijeh društva koje se više nikad neće okupiti u istom sastavu. Čujemo sebe — mlađe, naivne, puni snova.

Oni, kad čuju svoje današnje hitove, čuju isto to, samo u svojoj verziji.

I zato, kad čujemo njih kako vrište uz neku novu pjesmu i kad se mi zapitamo “Šta im je ovo?”, treba da se sjetimo:
nije do pjesme — do vremena je.

Mi imamo svoje note, svoje godine, svoje ljude koje čuvamo u melodijama. Oni sada stvaraju svoje.

I jednom, kad budu odrasli, i oni će pustiti neku “staru stvar” i reći: “E, ovo me vraća u jedan život koji se više nikad neće ponoviti.”

I tako se krug zatvara. Muzika se mijenja — osjećaj ostaje isti.

A. Mirvić (Naj portal)