Postoje dani bez boje i bez tona.
Postoje jutra kada se probudiš i sve izgleda nekako — sivo. Nije ni dobro ni loše, ali ti je teško. Kao da ti duša kasni za tvojim tijelom. Kreneš u dan, a sve što vidiš je sivo: obaveze te čekaju, ljudi nešto traže, a ti kao da nisi tu. To su oni dani u kojima ti se čini da cijeli svijet šuti protiv tebe. Ne zato što te iko stvarno napada, nego zato što je unutra neka tišina koja te pritisne više nego bilo kakva galama.
I to je normalno
Zašto su neki dani jednostavno teži?
Neki dani dođu bez najave, bez razloga, bez logike. Jednostavno se probudiš i ništa nije “kliknulo”. Nisi nervozan, nisi tužan, ali nisi ni svoj. Kao da se tvoj unutrašnji kompas malo pomjerio, pa ti treba vremena da ga vratiš.
Razlozi često nisu vidljivi na površini. Ponekad je to umor koji se nagomilao. Ponekad preopterećenost. Ponekad samo mozak koji je odlučio da povuče ručnu i kaže: “Danas malo lakše.” I koliko god tražio objašnjenje, često ga nećeš naći.
Ipak, jedna stvar je zajednička svim tim danima — prođu.
Mi nismo roboti
Ljudi često vjeruju da bi svaki dan trebao biti produktivan, ispunjen energijom i motivacijom. Ali čovjek nije robot. Nismo programirani na stalnu efikasnost. Imamo unutrašnje valove koji idu gore-dolje. I to što ti danas nije dan, ne znači da radiš nešto pogrešno. To samo znači da si čovjek.
Ono što nas najviše umori jeste borba protiv sebe. Pokušavaš nasilu biti dobro, nasilu biti raspoložen, nasilu biti motivisan — a to nikad ne ide. Nekad je sasvim u redu samo prihvatiti: “Danas mi ne ide.”
Ironično, baš to prihvatanje često donese mir. Tišina koja te pritisne uvijek nešto nosi.
Kad ti se čini da cijeli svijet šuti protiv tebe, zapravo šutiš ti protiv sebe. Svi imamo te unutrašnje blokade — strah, sumnju, umor, brige — ali one postanu glasne baš onda kad ti je potrebno da budeš jak. Ne zato što te život testira, nego zato što tijelo i duša traže pauzu.
Nije slabost imati loš dan. Slabost je praviti se da ga nema. Svako jutro je nova šansa, čak i ako ne izgleda tako.
Najljepša istina koju često zaboravimo je ova: svaki dan počinje od nule.
Ne nosi ocjenu od jučer. Ne nosi tvoju lošu energiju. Ne pamti šta te boljelo ni šta te brinulo. Novi dan počinje samo s jednim pitanjem: šta danas može biti malo bolje nego jučer?
Ponekad je to samo kafa koja ti je ispala taman kako treba.
Ponekad osmijeh koji nisi očekivao.
Ponekad to što si se naspavao.
A ponekad — samo činjenica da si živ, da si tu, da imaš novu šansu.
Neki dani su teški — ali nisu vječni
Loši dani ne znače loš život. Oni su samo pauza, podsjetnik da zastaneš, da udahneš, da resetuješ. I možda najvažnije — da se ne plašiš tih trenutaka. Oni su sastavni dio puta.
Dobri dani dolaze tiho, isto kao i loši. Ponekad te iznenade. Ponekad najljepši dan dođe odmah nakon najgorim. Život je jednostavno takav — talas koji se kreće, a ti ploviš.
Ide život dalje… I zato, kad osjetiš da se sve urotilo protiv tebe, samo stani i sjeti se: nije svijet protiv tebe — samo imaš dan koji treba proći.
Jedan će biti težak.
Drugi će biti lakši.
Treći će biti odličan.
To je ritam života. A najvažnije u svemu? Probudio si se. Tu si. Sve je u redu. I koliko god dan bio kakav jeste — od sutra uvijek može biti bolje.
A. Mirvić (Naj portal)
Pročitajte još:
NAJ TEMA Kako nas muzika vraća u vrijeme koje više ne postoji: Nije do pjesme – do nas je!
