Jedna žena je radila u bolnici dugi niz godina. Njena dužnost je bila da ublaži stanje umirućim pacijentima. Tako je ona provodila dane pored ljudi koji su joj umirali na rukama. Zapazila je da većina ljudi na kraju žali za ovih 5 stvari:
Žalim što nisam imao hrabrosti da živim život kakav sam htio, već sam živio onako kako su drugi očekivali od mene.
Žao mi je što sam naporno radio, nikad se nisam odmarao, posao mi je bio sve. A pare su nestajale, isto tako kako su i dolazile.
Volio bih da sam mogao da pokazujem svoja osjećanja. Sve zbog toga što je “sramota da to neko vidi” nisam dovoljno ljubio i grlio suprugu, djecu. Nisam se kao čovjek napio sa društvom, zapjevao, polomio čašu….
Žao mi je što nisam ostao u kontaktu sa prijateljima. Sve sam prepustio slučaju, a ljudi se udaljili i sa sobom odnijeli dio moje duše. Kad su mi umrli roditelji, nije bilo nikoga pored mene ko me od djetinjstva zna…
Volio bih da sam sebi dozvolio da budem sretniji. (Naj portal)
