Pjevač Mile Ignjatović žario je i palio na estradnom nebu tokom devedesetih godina prošlog vijeka, a publika ga dobro pamti iako se prije dvije decenije povukao sa scene.

Posvetio se uzgoju pilića, uglavnom pjevuši za svoju dušu. Njegov hit “Na putu za ludilo” i dalje je neizostavan na svakoj ozbiljnijoj narodnjačkoj žurci. Osim glasom, Mile je plijenio i svojim širokim osmjehom i dugom kosom, koji su ga činili jednim od najprivlačnijih pjevača svog vremena. Imao je on svojih “bisera” u životu na pretek. Jedan mu se posebno urezaop u sjećanje:

“Morava je svega tri-četiri kilometra udaljena od moje kuće i nije mogao da prođe ljetnii dan, a da se u nju ne umočimo. Ali, jedno kupanje nikada neću zaboraviti. Tek sam bio izašao iz vojske i više nego ikada, bio sam željan ludih provoda. Sjećam se, okupilo se odabrano društvo. U društvu i moja tadašnja djevojka. Dođosmo na plažu koja poče da se trese od našeg smijeha, od naših dosjetiki. Jedni su se kupali, drugi sunčali, treći pokušavali da pecaju, četvrti da se voze čamcem.

Poslije sat-dva, moja djevojka i ja riješismo da se iskrademo i da nedaleko odatle, oformimo sopstvenu nudističku plažu. Izvukosmo se neprimjetno i niko u tom trenutku ne vidje gdje smo otišli. Nađosmo prikladno, usamljeno mjesto i počesmo da se goli baškarimo na suncu. Em je zdravo, em… I tako, dok smo se mi zabavljali, društvo se prikralo i pokupilo našu garderobu. To primijetismo tek kada je počeo da pada mrak. Počesmo da jurimo po plaži, ne bi li našli svoje krpce. Od njih, ni traga! Ni naših drugara nije bio nigdje na vidiku. Šta ćemo i gdje ćemo onako goli?

Morali smo da čekamo da padne mrkli mrak! A onda se prikradosmo kući jednog mog drugara, koja je bila usamljena i mračna. Trebalo ga je dozvati, a da nas niko od njegovih ukućana ne primijeti. Šta ćemo ako je negdje otišao? Na sreću, poslije nekih pola sata skrivanja po okolnom šiblju i žbunju, on se pojavio pred vratima. Istrčah brzo pred njega, onako go i u par riječi mu objasnih cijelu situaciju. Smijao se kao lud. A onda je ušao u kuću i iznio gomilu krpica. U rekordnom roku se obukosmo i odahnusmo.

Umjesto kući, odjurismo u kafić u kome smo se svake večeri okupljali. Kradljivci naše odjeće bezbrižno su sjedili i pijuckali. Pridružismo im se, kao da se ništa nije desilo. Nismo spominjali njihovu vragoliju. Odjednom, jedan od drugara izvadi kupaći kostim iz dva dijela i baci ga na sto. Nasta neopisiv smijeh. Nisam se naljutio na drugare, a ni mojoj djevojci nije bilo krivo što smo cijeli dan bili sami i goli. Umjesto da nadrljamo, sjajno smo se proveli!”(Naj portal)