Pratite nas

Sudbine

Muhamed Ćebo zvani Dedo, najstariji navijač FK Sarajevo: KAKO SMO POSTALI KOŠPICARI, PA PITARI?

Published

on

Postoje mnogi zaljubljenici u fudbal i sport, ali ih je jako malo kao što je Muhamed Ćebo zvani “Dedo”, s 86. godinom najstariji navijač Fudbalskog kluba Sarajevo. Uz voljeni klub je 70 godina, koliko traje i njegova istorija od osnivanja 1946. godine. Za tih 75 godina, koje je proveo uz klub, Ćebo je proživio mnoge lijepe trenutke i doživio bezbroj anegdota, toliko da ih se ne može svih ni sjetiti.

Podatak da je napustio sopstveno vjenčanje da bi gledao utakmicu FK Sarajevo – OFK Beograd najbolje ilustruje njegovu ljubav prema bordo boji. Tada je, kaže, rahmetli Asim Ferhatović Hase dao dva gola, a on se sretan vratio na vjenčanje sa svojom životnom saputnicom Hasijom, s kojom je već 55 godina u braku i s kojom je dobio dvoje djece, sina i kćerku. Veli da su svi u porodici navijači Sarajeva izuzev kćerke Dine, koja je bivša košarkašica Bosne, i koja simpatiše Velež.

Zdravko Čupović u “Startu” priču o Dedi počinje sa Vratniku gdje je rođen prije tačno 85 godina. Ali Dedo ne broji ni godine ni rođendane. Umjesto njiih, broji titule omiljenog kluba.

Dedo je novinarsku ekipu na Skenderiji dočekao „uniformisan“ od glave do pete. Bordo tene, trenerka, majica, kačket, a čak i zaštitna maska ima pečat omiljenog kluba. Sve pod konac.Bordo ograda kojoj Dedo neda da izgubi intezitet pod nemilosrdnim udarima sarajevskog mraza i kiše, ali i jarkog sunca koje zna i asfalt topiti. Dedo iznova i iznova farba.

Betonske stepenici, bordo mozaik od pločica, vansjki zidani roštilj, maketa fudbalskog terena su sastavni dio dedinog životnog ambijenta i prostora, ali šta tek reći za rekvizite i ukrase koji vise sa svage moguće strane!? Zastave, šalovi, dresovi, plakati, isječci iz novina, knjige kao i niz sitnih detalja od Dedinog doma prave istinski muzej na (polu) otvorenom posvećen FK Sarajevo.

Dedo iza sebe ima nevjerovatnih 75 godina staža ljubavi prema fudbalu i navijanju. Gotovo kao prosječni život vijek Bosanca i Hercegovca.

“Početkom 50-ih se već stvaraju poveće grupe navijača Sarajeva. Nikada neću zaboraviti derbi na Grbavici 1954. kada smo pobjedili Želju 6:1. Ja sam sa ocem bio na tribinama. Stadion Koševo se pravio, a pomoćni je bio pored. Tu su bile baraka, svlačionice…I gore sam skupljao lopte, upoznao Vujovića, Fazlagića, Prodanovića, Musemića..Šampionski tim iz 1967, ali ja nisam trenirao, bio sam uvijek samo navijač – priča Dedo.

Nije bilo potrebe da nam pojašnjava da je cijli svoj život podredio Sarajevu. To je bilo jasno od prvog trenutka. Pratio je sve treninge, a znala ga je svaka i uprava i igrači. Čak je iz Njemačke vozom, svakog vikenda dolazio a bodri soj tim. Naime, 1969. Godine (dvije godine nakon prve osvojene šampionske titule “Sarajeva”, Dedo je otišao u Njemačku gdje je ostao punih 35 godina. U Sarajevo se vratio 1995. godine kada je i počeo sa pretvaranjem doma u bordo hram. Sve sam sa svojim golim rukama.

“Ja sam vozom dolazio na utakmice. Radio sam prekovremeno tokom sedmice, a onda krenem vozom petkom iz u 15.30 iz Dizeldorfa. U subotu ujutru stignem u Sarajevo. Budem malo sa familijom, a utakmica je bila nedjeljom u 14.00. Odmah po završetku žurim na ekspress voz i već u ponedeljak sam bio na poslu u Dizeldorfu u 7 ujutru. Dolazio sam tako na svaku veću utakmicu, a 1974. sam kupio auto…Prošao sam cijelu Evropu – opisuje Dedo.

I njegova životna saputnica Hasija, poznata kao Nana, je navijač “bordo tima”. Ona je rodom iz Brčkog, a za Dedu se udala 1961. Godine.

“Zanimljivo je da je Dedo pobjegao sa našeg vjenčanja zbog utakmice Sarajeva sa Beogradom. Rekao je mom ocu da mora na utakmicu i da će se vratiti. Ostavio je svatove na vlastitoj svadbi. – rekla nam je Nana.

Dedo se prisjeća da je pedesetih godina u Sarajevu bilo raznih navijačkih grupa: Korzo, FIS, Stari Grad, Stari sat, Koševo, Zdravljak, Kinderova raja, Vratnik, Hrid, Vrbanjuša, Širokača…

“Svi smo se bavili sportom. Nije bilo besposlene djece. Tito nikada nije dopustio da djeca budu uličari. Mi malo jači i veći smo bili ujedno i čuvari grada. Lakača, Ofe, Jefa…Ljudi su uvijek tražili neko zvučno ime za grupu. Mislim da je to bilo na Babića bašti ili u Sameku odlučili smo da se zovemo „košpicari“ jer su se košpe puno jele na stadionima. Onda je međutim neko rekao da bi mogli biti i „burek“. I onda je nekako iz toga proizišlo „pitari“. I danas dan smo pitari – otkriva Dedo navijačke početke.

Za kraj najstariji navijač Sarajeva, pokušao je uporediti navijanje danas i nekada.

“U navijanju se vidi drastična promjena. Prije navijači koji su se okupljali u kafanama, ispred ili na stadionu, nije bilo razlike ko za koga navija. Svi smo skupa sjedili i navijali. Vremenom je došlo do toga se ljudi razdvajaju. Sada se lome stolice, ubijaju se ljudi. Ranije se nije nešto takvo moglo desiti”, kaže Ćeno, a onda se prisjetio jedne anegdote iz šesdesetih godina prošlog vijeka:

Na kraju moramo spomenuti da Dedo slobodno vrijeme provodi pišući pjesme o velikanima kluba, ali i o navijačima. Čak četiri je posvetio Vedranu Puljiću, a ima ih i o Hasetu, Uščupliću.. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending