Pratite nas

Sudbine

Motorom prešao granice 27 država i dva kontinenta: ZANIMLJIVA BAJKERSKA PRIČA GORANA GOĆE  GUNJEVIĆA

Published

on

Goran Gunjević Goč, prnjavorski ugostitelj koji se ovim poslom bavi više od 20 godina, privatno je veliki ljubitelj motora te svoje slobodno vrijeme provodi na dva točka, a do sada je sa svojim ljubimcem prešao granice 27 država i dva kontinenta.

Kako priča, ne može da zamisli savršen dan a da u njega nije bila uključena vožnja motora. Najdalje je putovao do Azije i ne planira tu da stane. U rodnom Prnjavoru Gunjević je poznatiji pod nadimkom Goč i ponosni je član Moto-kluba “Prnjavor 07”. Sa članovima kluba na putovanjima gradi nova prijateljstva i bajkere predstavlja u najboljem svjetlu. U junu 2021. postao je i član američke moto-asocijacije “Iron Butt” izvozivši zahtjevan moto-izazov jer se tako jedino i može postati član navedene organizacije.

U razgovoru za “Nezavisne novine” ovaj bajker prisjetio se svojih moto-početaka.

“Ljubav prema motorima krenula je od osnovne škole, a od 14. godine datira i moja prva mala vozačka dozvola za upravljanje biciklom sa pomoćnim motorom. Ta ljubav je bila spriječena ratnim događajima, a nakon toga finansije nisu dozvolile da imam motor”, rekao je Goč.
Ističe da su se sve kockice posložile u njegovim tridesetim godinama kada je kupio prvi motor i od tada ne prestaje da vozi. Ne žali ni za jednim feningom utrošenim u ovaj hobi.

“Motor koji je obilježio moje bajkerske početke i sa kojim sam prešao većinu kilometara je suzuki gsx f750, star 20 godina, koji je koštao oko 1.500 evra i nikad me nije izdao, nikad nije stao. Ne morate odmah kupiti neku preskupu i bijesnu mašinu”, objašnjava Goč i dodaje da ljubav prema dvotočkašima može mnogo da košta, da je skup hobi, ali kada se nešto voli onda se nađe način u skladu sa mogućnostima.

Naš sagovornik ističe da mu je najdraži bio moto-izazov za sertifikat “Iron Butt” i da je jedan od rijetkih iz BiH koji je član ove organizacije.

“Ne bih taj sertifikat zamijenio ni za kakvu nagradu na svijetu. Da bi neko postao zvanični član ove moto-organizacije, mora da pređe minimalno 1.000 američkih milja ili 1.600 kilometara u roku od 24 časa. Ja sam vozio izazov koji se zove ‘SadlleSore 1000’, a moj rezultat je 1.740 kilometara za 21 čas i 35 minuta neprestane vožnje motora. Postoji stroga provjera te rute i sve je dokumentovano fiskalnim računima. Najteža je bila organizacija rute, jer mi u državama bivše Jugoslavije nemamo toliku dužinu puta. Zato sam se ja odlučio za kružnu rutu do Skoplja, pošto je to dozvoljeno za manje zemlje koje nemaju uslove kao u Americi”, objašnjava Gunjević.

Smatra da su bajkeri poseban kov ljudi, često različitih zanimanja, ali je motor ono što ih spaja.

“Priroda mog posla je da upoznajem ljude različitih obrazovnih profila. Od svih ljudi koje sam upoznao motoristi se najviše ističu. Bajkeri ne prave različitosti, nije im bitno da li je neko imućniji, obrazovaniji, to se sve nekako poravna. Mi nemamo napisan kodeks ponašanja, ali se tačno zna ko je pravi bajker. Pravila ponašanja se znaju i svi ih prećutno prihvataju, a ako ne prihvataju, pa oni i nisu bajkeri”, objašnjava naš sagovornik i ističe da ne postoji grad u bivšoj Jugoslaviji u kome nema nekog brata po motoru.

Od lokacija koje je posjetio i koje su mu ostale u najljepšem sjećanju naš sagovornik izdvaja Istanbul, Moskvu, Amsterdam, ali i jedno mjesto u Srbiji.

“Kada su nas zadesile restrikcije u vrijeme pandemije virusa korona i kada je većina granica bila zatvorena, stvorila se prilika da se više posvetimo našoj zemlji, ali i regionu. Nestvarno lijep, u pamćenju mi je ostao upravo jedan dio Srbije – prirodni rezervat Uvac. Meandre rijeke Uvac su čarobne i to je nešto što se meni i mojim kolegama iz MK “Prnjavor 07” urezalo u pamćenje. To je čaroban kraj, koji nam je tako blizu, a mnogi za njega nisu ni čuli, priča Goč. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending