Pratite nas

Sudbine

Moris Albahari traži potomke Jefranovića iz Sarajeva: ŽELI DA IM VRATI SAT KOJEG SU MU DAROVALI PRIJE 117 GODINA

Published

on

Želi da im vrati sat Moris Albahari iz Sarajeva, traži nekoga iz sarajevske porodice Jeftanović. Ovako bi najkraće glasio oglas iz koga stoji neobična priča o džepnom satu starom najmanje 117. godina, koji je promijenio najmanje tri vlasnika- Jeftanovića, Davida i Morisa Albaharija.

Preživjela je ova Doksa (sat) tri rata, i danas jednako kuca. Više od stotinu godina čuva ga sarajevska porodica Albahari. A neobična priča počinje početkom Prvog svjetskog rata kada David Albahari biva regrutovan u austrougarsku vojsku, piše N1.

“Moj stric je bio u Zvorniku na srpskoj strani, kada je buknuo Prvi svjetski rat on je mobilisan u srpsku vojsku, ne samo on, i drugi. Tako da su se moj otac i moj stric na Ceru borili jedan protiv drugoga”, ispričao je Moris Albahari, sin Davida Albaharija.

Stric Morisa Albaharija Jakov učestvovao je u povlačenju preko Albanije, a otac David završio je u Italiji. U bici na Pijavi spašava jednog od sinova Gligorija Jefranovića, vlasnika hotela Evropa, koji biva teško ranjen.

“Moj ga je otac na leđima prenio u Feldšpital, poljsku bolnicu. Pukla mu je lobanja i pritisla mozak, i ljekar mu je taj dio kosti, sa onom wc-vakum pumpom izvukao. To je najprimitivniji način, ali djelotovoran. Kada je došao svijesti Jeftanović vadi ovaj sat, i kaže mom ocu “Davo, da ti zahvalim uzmi moj sat”, kazao je Albahari.

David, u tom trenutku ne prihvata poklon.

“A po završetku Prvog svjetskog rata Jeftanović, ovdje u Hotelu Evropa organizuje zabavu, poziva saborce iz Austrougarske vojske, ali i vojnike koji su probili Solunski front. Za tu priliku Davidu Albahariju kupio je nov zlatan sat. (I šta se desilo te večeri. Jefranović koji je naručio zlatan sat, Davo, nisi htio sat da uzmes na Pijavi, evo ti zlatni sat, a moj otac gleda- neću zlatni, daj mi sad onaj ratni. On iz džepa Doksu, i da mu sat”, istakao je naš sagovornik.

O dobroj atmosferi na zabavi Morisu su svjedočili i otac i stric. Pričalo se o ratu, a bilo je i šale na račun situacije u kojoj su se ne svojom voljom našli. Sve je organizovao Jeftanović.
“Kaže kad ja viknem austrijsku komandu ApTak -mirno, vi ustanite i salutirajte, a kada ovi, moj stric Jako i još njih nekoliko, koji su bili u srpskoj vojsci, vi se poklonite i viknite živili oslobodioci”, prisjetio se Albahari.

Nije ovo samo priča o satu, kaže Albahari, već o besmislu ratova u kojim se braća i prijatelji bore jedan protiv drugoga. Nije uobičajno kaže da se poklon vraća, ali sat bi rado vratio porodici Jeftanović.

“Ako iko ima od Jeftanovića, potomak neki, da mu ga vratim, jer ja ću umrijeti, sat neće ni u muzej otići, propašće, a bilo bi mi ga jako žao da se zagubi”, naveo je Albahari.

Ne sjeća se Moris Albahari imena prvog vlasnika sata. Najpoznatiji Jeftanović imao je četiri sina-Peru, Manojla, Dušana i Zdravka. Vjeruje se da direktnih potomaka danas nemaju. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Priča Esme Sarić o Behki sa Baščaršije: GODINAMA JE HRANILA GOLUBOVE, A NA DAN DŽENAZE JATO PTICA JE PRATILO NJEN UKOP!

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending