Pratite nas

Sudbine

Momčina od 100 ljeta Ahmet Pašić iz Jablanice: U MOJE VRIJEME BOLJE SE “ĆOSALO” A DANAS “ĆOSAJU” PREKO MOBITELA

Published

on

O životu Ahmeta Mešiću, vitalnom starini, ali I najstarijem stanovniku u Jablanici, malo bi bilo napisati jedan roman. Njegova životna priča je prebogata i izuzetno burna. Rano je ostao bez oca, preživio dvije najveće neprijaeljske ofanzive na Neretvi i Sutjesci, radio širom bivše Jugoslavije, u posljednjem ratu u BiH ostao bez sina, prije davdesetak godina obavio i hadž. On je proslavio 100. rođendan i postao najstariji član Merhameta u Hercegovini.

Obilježavanje rođendana uz neizostavnu tortu u porodičnoj kući su mu organizovali unuk Mahir i njegova supruga Adisa, koji su okupili unuke i praunuke jablaničkog partizana i hadžije, koji je jedini u tom mjestu doživio trocifreni broj godina. Stogodišnjak iz Jablanice je ponosni otac četiri kćerke i tri sina među kojima je i šehid Kemal koji je 1993. godine izgubio život u redovima Armije BiH braneći svoju zemlju. Ahmet se u svojoj stotoj godini jedini u toj općini može pohvaliti da ima 17 unučadi, 19 praunučadi i 8 čukununučadi.

Iako je u penziji već 43 godine, kao vitalna osoba bio jako aktivan, te je 2010. godine obavio hadž, na što je kao vjernik posebno ponosan.
Kroz stogodišnji život je proživio brojne uspone i padove, koji bi mogli biti i jaka osnova za snimanje dobrog filma, ali kako kaže vjera mu je uvijek davala snagu i bila vodilja kroz život.

Kao dječak i najstariji sin u porodici osta je bez oca, a živjeli su u zajednici i bavili se stočarstvom, a kada je imao 14 godina ulovio je prvu kunicu. U to vrijeme, a i kasnije za dvije kunice mogao je kupiti četiri vola.

U vrijeme kada je Ahmet bio mladić, u Jablanici je Ahmo Ćorda imao trgovinu u kojoj je otkupljivao lovinu, koja je u to vrijeme bila na izuzetno dobroj cijeni:

“Lov mi je išao od ruke, još kao dječak počinjem loviti. Bio sam jako spretan što se lova tiče. Prvu kunu na Prenju ja sam uhvatio golim rukama. To je bio pravi plijen i moja prva lovina. To je tad meni bilo više iz zabave, da mi je neko pričao koliko to košta, ne bih mu vjerovao. Odem u Ahme, njemu se svidi kunica, pa mi je za nju dao dvije hiljade. Dođem kući, šta ću sad, ako kažem da sam uhvatio i prodao kunicu, i babo i amidža će mi uzeti pare. Sakrijem ih, ušutim se i hajde da vidim šta će biti. Nedugo nakon toga, babo i amidža su otišli da prodaju dva vola što smo imali. Vrate se pred kraj dana, sretni, kažu pravo dobro prošli. Upitam ih pošto su ih dali, a oni kažu oba za 1.700. A ja u sebi razmišljam, moja kunica vrijedi više nego njihova dva vola.”

“1941. godine spretno sam izbjegao mobilizaciju za okupatorsku Njemačku vojsku. Prilikom ukrcavanja iz kamiona u voz malo smo odmarali pored puta i kad je pala noć stražari me nisu opazili pa sam krenuo da preplivam Neretvu i tu me opazio jedan poznanik koji nije znao plivati tako da se držao za mene dok sam preplivao Neretvu i tako smo se spasili, dva mjeseca sam živio u šumi blizu kuće, ni žena mi nije znala za mene, kasnije sam se priključio partizanima, priča nam još uvijek veoma aktivan hadžija.

Ahmet se često prisjeća svoje prošlosti pa nam priča o ofanzivama u Drugom svjetskom ratu.

“Učestvovao sam u ofanzivama na Neretvi i Sutjesci gdje sam vidio Savu Kovačevića, tokom izvlačenja iz obruča dobili smo naređenje da se spašavamo kako znamo i ono što će mi trajno ostati u sjećanju jeste da sam sa Sutjeske preko Crvnja i Prenja išao tri dana i tokom ta tri dana pojeo sam kožu od koje su se pravili opanci. Kad sa stigao blizu Draganjske planine tu su me zarobili četnici, a ja sam se tokom izvlačenja preobukao u stočarsku odjeću tako da nisu znali da sam partizan, tako da sam Božijom voljom ostao živ. Kasnije sam se ponovo priključio partizanima i kraj rata sam dočekao u Sloveniji .

Kaže da su tajna njegove dugovječnosti dobra djela koja je činio tokom života:

“Ćosanje sa djevojkama je bilo drugačije nego danas. Eto ti mi je nekako najčudnije što se današnjeg vremena tiče. Domaćin je imao sijela i tu smo svi sjedili cijelu noć. Razgovarali i nije bilo mrdanja. Danas je ćosanje samo na mobilnim telefonima. Kakva je to zabava, ništa mi nije jasno. Sve se mnogo promijenilo. Sada ljudi imaju sve. Kada sam ja krenuo raditi u Sloveniju, nisam ni radio imao. Sjećam se kada nije bilo niti radija niti televizije. A eto, opet se dobro živjelo i družilo.”

Ponosan je što su ga na 100. rođendan u porodičnom domu posjetili Ibrahim Čilić iz mjesnog ureda Glogošnica koji mu je uručio rodni list, te direktor Regionalnog odbora Merhameta Mostar Adnin Hasić koji mu je uručio člansku kartu Merhameta, čime je postao i najstariji član Muslimanskog dobrotvornog društva u Hercegovini. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending