Sudbine

Moj tata je moj svijet: ROĐEN BEZ UDOVA, SAM JE ODGAJAO DVIJE KĆERKE JER IH JE MAJKA NAPUSTILA

Published

1 godina

14/09/2023

Pablo Akunja rođen je bez udova, ali ga ni to nije spriječilo da oformi i podigne porodicu. Ovaj čovjek iz Paragvaja postao je savršen primjer ljudske hrabrosti i odlučnosti i iz dana u dan pokazuje da ne postoji prepreka koju istrajnost i snaga volje ne mogu da prevaziđu. Ovo je priča o njegovom životu.

Život Pabla Akunje obilježen je od njegovog rođenja kada je otkriveno da njegovi gornji i donji ekstremiteti nisu dostigli puni razvoj. Shodno tome, Pablo je ostavljen na brigu svojoj majci koja sada ima preko 90 godina, ali nastavlja da brine o svom sinu sa svom ljubavlju i posvećenošću koju samo majka može imati.

Pablo Akunja je tokom svog života koristio kolica kao prevozno sredstvo a njegova kćerka kaže da čak i spava u njima.

„On praktično živi u svojim kolicima a ona predstavljaju njegove noge“, kaže najmlađa kćerka.

Uprkos svom stanju, Pablo je nastojao da ima normalan život, što ga je dovelo do dvije kćerke koje su mu ubrzo postale motiv da gura naprijed bez obzira na nedaće sa kojima se suočavao.

Kada je najmlađa kćerka imala samo nekoliko mjeseci, njena majka je odlučila da se odseli, ostavljajući tako njihove dvije djevojčice Pablu na brigu.

„Kada sam imala četiri mjeseca, mama nas je napustila. Sada imam 26, a moja starija sestra 29 godina. Moj otac i baka su se brinuli o nama“, kaže Elida Akunja, najmlađa u porodici.

Neobična situacija u ovoj porodici nikada nije bila izgovor za nedostatak ljubavi i posvećenosti od strane njihovog oca. Naprotiv, njegove kćerke ga ističu kao primjernog samohranog oca koji uvijek traži pozitivnu stranu stvari.

„Nikada nisam vidjela svog oca tužnog. Uvijek je veseo i daje mi veoma mudre savjete, iako nikada nije išao u školu. On je veoma inteligentna osoba, divim mu se“, kaže Elida.

Njegova posvećenost kao oca je ono što je navelo njegovu kćerku Elidu da odluči da svoj život u drugoj zemlji stavi na čekanje, kako bi se mogla vratiti u Paragvaj da se brine o njemu.

„Moj tata je cijeli moj svijet. On je moj prijatelj i najbolji tata na svijetu. Zato sam ostavila svoj život u Argentini i došla ovdje kako bih mogla da se brinem o njemu jer moja baka to više ne može zbog starosti“, rekla je Pablova najmlađa kćerka.

Briga o Pablu nije lak posao, jer „on ne može sam da se kreće, zavisi od nekog drugog čak i kada ide u toalet“, ali Elida Akunja je spremna da podnese takvu žrtvu zbog svog oca.

Sada kada je Pablo Akunja proslavio svoj 60. rođendan, njegova priča je postala poznata širom svijeta, a ljudi ne prestaju da mu se dive i vide ga kao primjer pravog borca.

Bez sumnje, Pablov borbeni duh, odlučnost i sposobnost da se suoči sa nedaćama su osobine kojima se treba diviti, kao i njegova ljubav prema kćerkama, koja mu je omogućila da ih provede kroz sve prepreke koje im je život postavljao na put. (Naj portal)

Tagovi:hrabrost snaga udovi

Sljedeća vijest

Rijad Rajkić kreće djedovim i očevim stopama: UMJESTO DA LJUDIMA VADI ZUBE, IZABRAO DA VADI MED IZ KOŠNICA

Predhodna vijest

Vrijedne ruke nikada ne mogu biti prljave: KAD ČOVJEK U PROLJAVOM ODIJELU SJEDE PORED DOTJERANE DAME U AUTOBUSU

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

2 sedmice

30/08/2024

NajPortal.ba

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)