Pratite nas

Sudbine

Misteriozna smrt mlade Michelle von Emster: NAPAD AJKULE ILI UBISTVO?

Published

on

Michelle von Emster bila je 25-godišnja Kalifornijka koja je umrla od prividnog napada morskog psa, iako se postoje nagađanja o službenom uzroku smrti. Umrla je na obali San Diega u Kaliforniji u noći 14. aprila 1994. Sljedeće jutro je pronađeno tijelo, golo, a desna noga joj je nedostajala na sredini bedra, uz nekoliko slomljenih kostiju, i drugih povreda. Istražiteljima se činilo da ju je napao veliki bijeli morski pas. Međutim, nekoliko stručnjaka tvrdi da su njene povrede neskladne s povredama napada morskog psa, a drugi sugeriraju da je uzrok smrti ubistvo ili pad s obližnjih Sunset Cliffs .

Dvadesetpetogodišnja Michelle von Emster bila je borac. Odrastajući u San Carlosu, koji se nalazi nedaleko od San Francisca, u Kaliforniji, dok je bila studentica na St. Mary`s Collegu dijagnosticirana joj je leukemija, rak krvotvornog tkiva. Bila je to mučna bitka koja bi je skoro ubila, ali uspjela je da se suoči sa razornom bolešću u borbi koju je na kraju dobila.

Nakon ovog susreta sa smrtnošću i smrti, preselila se na jug u San Diego u Kaliforniji, gdje je ubrzo postala poznata kao slobodna djevojka koja vrijeme voli provoditi na plaži. Iako je iznajmila mjesto u slikovitim brdima Loma Portala, s pogledom na zaljev San Diego, bila je prava lutalica, provodivši većinu vremena na Ocean Beachu, poznatom u to vrijeme kao mjesto sufrera i boema.

Po svemu sudeći, bila je zaljubljena u okean, provodila je skoro svaki dan surfajući, plivajući, a ponekad i jednostavno meditirajući na plaži. Okean je bio njen život, ali je tragično postao i njena smrt, a Michelle je postala misteriozan i zlokoban slučaj koji još uvijek nije adekvatno riješen.

 Pogrešne karte za koncert

U noći 14. aprila 1994. Michelle je planirala da izađe na koncert Pink Floyda sa svojom prijateljicom i cimerkom, ali su djevojke otkrile da su kupile pogrešne karte. Michelle je očigledno bila prilično razočarana , a na putu kući zamolila je prijateljicu da je ostavi na pristaništu na Ocean Beachu koji se nalazio nedaleko od kuće u kojoj je tada boravila.

Michellina prijateljica nije puno razmišljala o tome, jer je mol bio udaljen samo nekoliko blokova od kuće, a Michelle je mnoge noći provela šetajući plažom izgubljena u svojim mislima.

Prijateljica ju je ostavila na molu oko osam sati uveče, i nije mogla ni sanati da će to biti posljednji put kada će Michelle biti viđena živa.

Užasne povrede

Sljedećeg dana, u petak 15. aprila 1994., dva surfera primijetila su metež morskih ptica u blizini zamršene mase morskih algi duž obale ispod mjesta zvanog Sunset Cliffs. Otišli su da istraže, a kada su se približili, ugledali su golu ženu, širom otvorenih očiju koja je klackala licem prema dole u pjenušavom moru dok su galebovi hrlili oko nje.

Tijelo je odmah prijavljeno i prebačeno u štab spasilaca u San Dijegu, nakon čega je identifikovano kao Michelle von Emster i pokrenuta je zvanična policijska istraga. Pregledom tijela utvrđeno je da je bila gola, osim nekog nakita, te da je zadobila prilično teške rane.

Ne samo da joj je desna noga potpuno nedostajala od butine nadolje, otkinuta sa butne kosti, već su na njenom tijelu bile i jezive velike rane kao da je neko kidao meso, a zdjelica joj je bila velikom silom razdvojena.

Također je zadobila nekoliko slomljenih kostiju, uključujući slomljen vrat i slomljena rebra, kao i razne ogrebotine i kontuzije na licu i trupu, a u ustima, plućima, grlu i stomaku je pronađena velika količina pijeska.

Obdukcijom je također zaključeno da je bila živa dok je zadobila razne povrede i da je u vodi bila vrlo kratko. Uprkos povredama, konačni uzrok smrti nije se mogao potvrditi.

 Stručnjak za ajkule skeptičan

Neposredna presuda je bila da je ovo posljedica katastrofalnog napada ajkule, a ideja je bila da je Michelle spontano odlučila da ode na plivanje te večeri tokom šetnje i da ju je ubio veliki bijeli morski pas.

Međutim, zašto bi otišla plivati totalno gola i gdje joj je završila odjeća? Njena odjeća nije bila pronađena, a misterioznije je bilo to što su zeleni kaput koji je nosila te noći i njena torbica ubrzo pronađeni oko tri kilometra od mjesta gdje je umrla.

Uprkos tome, policija je bila prilično uvjerena da je njena smrt uzrokovana napadom morskog psa, nakon čega su se tijela dočepala i druga stvorenja, ali neki stručnjaci se nisu složili.

Jedan stručnjak za ajkule, Ralph Collier, odmah je posumnjao u scenario napada ajkule kada je pogledao ostatke tijela, rekavši:

“Jedna stvar koje me pogodila je stanje udova. Kada bijela ajkula odgrize dio uda, ugriz je čist i precizan, kao da ste meso otkinuli koristeći stolnu testeru. Povreda na Michellinoj butini nastaje kada se kost uvrne pod velikom silom. Pregledao sam preko 100 fotografija sličnih slučajeva i nikada nisam vidio kost koja je došla do te tačke. Također, nije bilo stvarnih vidljivih otisaka zuba velike bijele ajkule, a njihovi napadi na ljude na ovom području su skoro nepostojeći. Događaj poput ovog mogao bi biti u skladu s tim da je kost opetovano prerezana brodskim propelerom, što je jedna od mogućnosti.“

Uzimajući u obzir ove nedosljednosti, mnoge druge nezvanične teorije počele su se razvijati oko slučaja, a glavna teorija kaže da je Michelle ubijena.

 Jeziva pjesma

Jedan mogući sumnjivac bio je čovjek za kojeg se Michelle žalila da ju je proganjao neposredno prije njene smrti, iako navodni uhoditelj nikada nije identifikovan.

Drugi je bio čovjek po imenu Edwin Decker, koji je otišao na spoj s Michelle i za kojeg je otkrivno da je napisao morbidnu pjesmu u kojoj se spominje njena smrt i napad ajkule, a koja jezivo glasi:

“U izvještajima je pisalo da je na njenom ramenu istetoviran leptir kojeg se sjećam od one noći na svom kauču kada sam joj kao ajkula žvakao usne i skinuo košulju”.

Prilično uznemirujuće stvari, ali istraga nije pokazala ništa što bi Deckera povezivali sa njenom smrću. Bilo je mnogo drugih teorija, uključujući da je pala sa litica, da je nasumično napadnuta na plaži, da ju je udario automobili i odbacio, da je udario čamac dok je plivala gola, ili da se radilo o samoubistvu.

Također je sugerisano da je možda bila drogirana, iako njena porodica i prijatelji poriču da je uzimala bilo kakve sumnjive supstance.

Samoubistvo se također činilo malo vjerovatnim jer je upravo pobijedila rak i stekla novu vrijednost za život, što je bio jedan od razloga zašto se preselila u San Diego kako bi bila blizu okeana kojeg je toliko voljela.

Ideja o padu s litica ima smisla, jer su ljudi ranije odatle padali u smrt, ali njene povrede nisu bile u skladu sa tako visokim padom. Nijedno od ovih objašnjena ne ilustruje zašto je pronađena gola i gdje je završila sva njena odjeća.

Na kraju, vlasti su uvijek ostajale pri svojoj službenoj presudi da je Michellina smrt rezutat napada ajkule, a službena istraga o ubistvu nikada nije pokrenuta, uprkos nekoliko molbi da se slučaj ponovo otvori. Do dana današnjeg nema jasnog odgovora šta se zapravo dogodilo sa ovom nesretnom djevojkom, i ko ili šta je uzrok njenih užasnih povreda. (Najportal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending