Iz tih vremena je ostao i pismeni trag o prvoj ženi vlasnici krčme (krčmarici) na dubrovačkom drumu ispod Čemerna, koja se zvaše Boljka, a dio teksta koji to spominje glasi: «sotto Zemerno al albergo de Bogleha».

Bosna i Hercegovina, odnosno samo Bosna, kako se kroz istoriju nazivala ova zemlja do unazad preko 100 godina, iako nije bila na glavnim pravcima putovanja kroz Evropu, ipak je radi određenih specifičnih razloga i potreba putnika (turista) bila vrlo posjećivana od pradavnih vremena.

Prvi pisani podaci o putovanjima kroz Bosnu, spominju ceste koje su gradili Rimljani. Što su Rimljani napravili cesta kroz Bosnu do III stoljeća, toliko nije napravljeno u slijedećih 16 stoljeća, sve do reformi sultana Mahmuda II (1808÷1839). Unatoč slaboj cestovnoj mreži, ipak se Bosnom putovalo, ponajmanje kolima, a najviše tovarnim i jahaćim konjima, volovima, mazgama i magarcima.

U prvim pisanim podacima, koji spominju rimske ceste, spominju se i skloništa za odmor i noćenje uz te ceste. Rimljani su takve, danas bismo rekli turističke objekte nazivali diverzorijima (diversorium) i uz njih su se nalazili taberne (dućani), stabulumi (staje), horea (skladišta) i obavezno fabri officina (kovačnica, potkivačnica) za popravak kola i potkivanje konja (officina mulomedici).

Padom Zapadnog rimskog carstva, ceste su zapuštene, a dolaskom Slavena i formiranjem mnoštva slavenskih župa, banovina, kneževina i kasnije država, nije se niš-ta posebno promijenilo, čak su rimska skloništa propadala i nestajala. Ali putnika kroz Bosnu ni tada nije manjkalo, čak je bilo više, jer Slaveni nisu bili vični zanatima, te su razmjenjivali svoje poljoprivredne proizvode za alatke koje su im trebale i koje su donosili trgovci iz Dubrovačke republike, Ugarske, Mletačke republike, Grčke i Bizanta (Vizantije).

Tadašnji putnici su znali da su rimska skloništa propala, pa su na putovanji-ma kroz Bosnu nosili sobom šatore, odnosno po latinski tende, te pod njima konačili, trgovali i odmarali. Putovalo se radi sigurnosti u karavanima, pa je za brojne tende trebao veći prostor uz dovoljno pitke vode. Na ta vremena podsjećaju brojne lokacije u Bosni, koje i danas nose nazive: Teništa, Čadori i Tjentišta. Od svih njih najpoznatije je bilo svima znano Tjentište, uz rijeku Sutjesku, između planina Maglić i Zelengora. Tada je to bila važna raskrsnica puteva prema sjeveru (Semberija i Ugarska), zapadu (Vrhbosna, Srebrenica i dalje u Bosnu) i istoku (Srbija).

Slaveni su ubrzo uvidjeli mogućnosti zarade od putnika, te već od IX stoljeća počinju i oni graditi objekte uz glavne ceste i puteve, radi pružanja usluga putnicima. Iz tog vremena su u toponomastici bosanskoga govora ostali nazivi na staroslavenskom jeziku za takve objekte: gostilj, gostiona, gostinica, gostilje, vitalište, vitalnica, a najčešće samo kuća! Oko tih objekata su često nastajala naselja, čiji su stanovnici živjeli od raznih usluga putnicima. I dan-danas postoje u Bosni naselja nastala na taj način, pa su čak kroz silna stoljeća zadržali svoje ime po tim objektima. Najčešće se susreću imena takvih naselja, kao što su: Gostilj, Mala gostilja, Velika Gostilja, Gostilje, Vitovlje, Vitalica, Vitalište i druga. Kada su u pitanju naselja nastala po nazivu kuća za jedan tip svratišta, nailazi se i danas u Bosni na nazive naseljenih mjesta kao na primjer Butkovića kuća u Mokrom, Kuća patarena Radojka u Ljupkovu, čuvena Kuća patarena Milorada u Bradini i Kuća hercega Stjepana u Tjentištu.

Iz jednog pisma kralja Tomaša (1444÷1461), upućenoga Mlećanima, razaznaje se važnost tih kuća. Kralj obećava da će posvuda svoje države urediti kuće za prebivanje, a da će mletački trgovci i putnici plaćati usluge ovih kuća.

Iz tih vremena je ostao i pismeni trag o prvoj ženi vlasnici krčme (krčmarici) na dubrovačkom drumu ispod Čemerna, koja se zvaše Boljka, a dio teksta koji to spominje glasi: «sotto Zemerno al albergo de Bogleha».

Iako postoji razlika između krčme i svratišta, kako po namjeni i jeziku, narod za to nije mario, pa su nazivi najčešće istog objekta – različiti!

Okupacijom Bosne od strane Turske carevine, saobraćaj i putovanja kroz Bosnu su jako oživjeli i to je dovelo do pojačane gradnje svih vrsta objekata uz drumove, a koji su bili namijenjeni putnicima, trgovcima, carskoj vojsci i tatarima (poštari na brzim konji-ma). Vremenom su se ti objekti po sadržaju i po nazivu standardizovali. Najčešći naziv objekta za opsluživanje putnika je bio han (turski: svratište) Normalno, ostali su i stari nazivi, pa je došlo do miješanja staroslavenskog nazivlja sa turcizmima.

Karakterističan je primjer Han Gostilj na Vlašiću. Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje, pa su nestali i brojni hanovi, ali i oni su ostavili traga na nazivlje naselja koja su nastala oko njih, na sličan način kao u slavenska doba. Po popisu iz 1991. godine, u BiH postoji više od 150 lokaliteta koja su svoje ime dobila po riječi han. Najčešće se takvi lojkaliteti nazivaju: Han, Hanovi, Hanište, Hanina, i slično. Veliki je broj naselja koja sadrže riječ han: Han Pijesak, Vasin Han, Begov Han i brojni drugi. Kod nekih naselja nastalih uz han, ispala je tokom vremena iz upotrebe riječ han, kao na primjer Semizovac (Semizov han).

Dakle, uz puteve bijahu hanovi, ali u naseljenim mjestima tipa današnjih gradova, građeni su objekti objekti nazivani musafirhane, koji su za razliku od hanova pružali kompletnije usluge. Zabilježen je i značajan broj musafirhana izgrađenih u sastavu fra-njevačkih samostana, od kojih je prvi izgrađen u Fojnici 1513. godine na zahtjev fra Frane Čečka i fra Matije, uz saglasnost sarajevskog emina Ibrahima. Neke musafirhane su ograničavale boravak vremenski do tri dana, kao na primjer Gazi Husrev-begova musafirhana u Sarajevu, koja je izgrađena 1531. godine.

Mehana (krčma) je u samom početku nastajanja imala istu namjenu kao han, o čemu svjedoči Matija Mažuranić u zapisima sa svojega putovanja kroz Bosnu. On kazu-je, da su mehane uglavnom u varošima i da većinom imaju prizemlje i kat. U prizemlju bješe ahar za konje, a na katu sobe za putnike. On svjedoči da su mehane mnogo udobnije od hanova i to ilustruje riječima: «Hani su najviše loši, tako da tko u njem samo jednu noć u zimi prespava, već nikada neće zaboraviti te rieči – han».

Napredak u gradnji hanova i sličnih objekata uz drumove je došao nakon putova-nja Bosanaca u Italiju, Ugarsku i germanske zemlje, odakle su donijeli znanja o opremljenosti i sadržaju usluga koje pružaju tamošnji objekti za smještaj gostiju. To se da primijetiti na hanovima izgrađenim koncem XVIII i početkom XIX stoljeća, koji su već imali bolji komfor i više usluga putnicima. Naime, prvi hanovi iz XV stoljeća nisu nudili hranu putnicima, a već od XVIII stoljeća u hanovima se nudi hrana, napitci, kupanje, briga o konjima, popravci kola, šišanje, brijanje, pa čak i zabava sa čuvenim zabavljačicama, koje su u

Bosni zvali čočeki (turski: çocuk – vragolan), a koje su zabavljale goste pjes-mom i ponajviše zanosnim orjentalnim plesovima.

Kada su u pitanju alkoholna pića, kao dio ponude objekata uz drumove, zna se, da se u vrijeme kraljevine Bosne mnogo uzgajala vinova loza, naročito na potezu od Visokog, preko Kaknja do Zenice, te da se pilo vino. Šljivu kao voćku i rakiju šljivovicu, niti jedan pisani trag ne spominje prije XVIII stoljeća. Naglo nestaju vinogradi, čak i čuveni kraljevi vinogradi na potezu od sela Doboj (Kakanj) do današnjeg sela Haljinići u općini Kakanj. Šljiva i šljivovica dominiraju tek od sredine XIX stoljeća.

Kako i zašto? Nikada niko nije objasnio. Ko donese šljivu u Bosnu, ko pođe peći i prodavati rakiju? Pitanja bez odgovora. Uglavnom hanovi i slični objekti uz drumove, nestankom vina, ni-su u svoju ponudu unijeli šljivovicu, osim nekih izuzetaka ili potajice, jer bijaše sramota vidjeti pijana putnika, a dijelom i radi religijskih uzusa.

Ponuda hrane u objektima uz drumove, gotovo da se nije mijenjala od rimskoga doba do XV stoljeća i bila je bazirana na domaćim poljoprivrednim proizvodima: sir, mlijeko, ječmeni kruh, suho meso, pečeno meso, čičoka (topinambur, krtolasto povrće slično krompiru) i razno voće (osim šljiva).

Od napitaka, pili su se ponajviše ocijjeđeni sokovi voća, sok jasena i breze, pića od pre-vreloga meda (medovina) i naravno vina. Čaj i kafa su se udomaćili na ovim prostorima tek početkom XVI stoljeća. Nakon XVI, a naročito XVII stoljeća, susreću se u ponudi i jela spravljena od poljoprivrednih kultura iz Novog svijeta (Amerike), to jeste na bazi krompira i kukuruza, te jela od kultura iz Azije: paradajz, krastavac i tikva.

Bosanski lonac je tatarsko jelo!

Nama svima poznati Bosanski lonac, sa Bosnom nema neke posebne veze. To je tatarsko jelo gdje je umjesto krompira korištena čičoka. Od Tatara su ovo jelo preuzeli Turkmeni, a u Bosnu ga donijele Osmanlije. U Ukrajini se ovo jelo naziva Kijevski ili Ukrajinski lončić i služi u zemljanim posudama zapremine oko ¾ litra za jednu osobu. Vrijeme nastajanja danas poznatog nam Bosanskog lonca se poklapa sa dolaskom krompira u Bosnu. Slično je sa purom i kukuruzom, koji također još nemaju ukorijenje-nost na ovim prostorima dužu od 300 godina.

Turistički radnici koji su opsluživali objekte uz ceste, su kroz istoriju se u Bosni nazivali: diverzorijani, tabernici, stabulumiari, horeasti, fabricije, mulomedičari, tendije, gostioničari, vitalnici, handžije, kafedžije, konjušari, halvatdžije, mehan-džije, menzildžije i kako sve ne? (Naj portal)