Pratite nas

Sudbine

Milutin Čevrić, 80-godišnji dimnjačar:NIKO NEĆE DA RADI OVAJ POSAO, A MENI DOBRO DOĐE JER IMAM MALU PENZIJU!

Published

on

Popeo se strmom dugačkom ulicom kao mladić u najboljim godinama, noseći torbu koja se u tom trenutku činila puno teža od njega samog. S istom lakoćom kao i uz ovu ulicu sedamdesetojednogodišnji Čajničan Milutin Ćevrić se penje i na krovove kuća kako bi očistio dimnjake svojih sugrađana.

Vukući sa sobom torbu umrljanu garežom na kojoj su visile četke zastao je ispred čajničke stare crkve i na tabli pregledao smrtovnice, kaže, kad je već u prolazu. Ovaj vremešni starac se poslom dimnjačara počeo baviti kada je otišao u penziju jer, kako kaže, penzija mala, a ovako zaradi nešto sa strane.

“Neće ovo niko da radi, ovo je zastario posao. Ja sam jedini koji se bavi ovim poslom ovdje. Ima još nekoliko ljudi koji znaju da očiste pokoji dimnjak, ali nemaju pravi alat za čišćenje”, ispričao je Ćevrić.

Do alata odnosno četki za čišćenje dimnjaka je teško doći, stoga je neke četke morao da napravi sam, jer, ističe, kad već radi taj posao daje sve od sebe da ga uradi kako treba.

“Četke koje sam nabavio nisu bile dovoljno jake, pa sam morao da napravim sebi glavni alat”, objasnio je za “Nezavisne” Ćevrić.

Kako priča, posla ima, ali samo u sezoni te od ovoga ne može da se zaradi mnogo. U pravilu dimnjake bi trebalo čistiti četiri puta godišnje, međutim to niko ne radi.
“Znam nekada po 10-20 dimnjaka da očistim na dan, ali to je samo kada je sezona. Ne mogu više od 500 KM da zaradim godišnje. Mnogo je ljudi koji svoje dimnjake uopšte ne čiste, a neko čisti i sam”, ispričao je Ćevrić.

Iako je cijena čišćenja dimnjaka tek 10 KM, on ističe da mu i to znači jer zaradi nešto sa strane.

Prema nekim legendama, u davna vremena začepljeni je dimnjak značio nesreću, kuća bi bila hladna, a hrana bi ostala sirova. Postoji i druga teorija, koja dimnjačarevu sreću pripisuje ranom ustajanju. Naime, dimnjačari su nekad rano išli na posao, a kaže se i da ko rano rani, dvije sreće grabi. Možda je i to razlog koji je ljude naveo da dimnjačare povezuju sa srećom. A Ćevrić ističe da njega čini sretnim to što se ljudi uhvate za dugme kada ga vide i što misle da će im baš on donijeti sreću.

“Uvijek imam u džepu nekoliko dugmadi, pa podijelim ljudima koji krenu da se uhvate za jedno kada me vide, a nemaju ga u tom trenutku. Ja im dam dugme, jer nije u redu da neko ostane bez sreće”, iskren je bio Ćevrić.

U toku našeg razgovora zazvonio mu je mobilni telefon, koji je jedva uspio da izvuče iz svoje garave torbe, te se s uzvikom: “Aj zdravo sad”, pozdravio i otišao dalje uz ulicu, jer možda ga baš još jedan dimnjak nestrpljivo čeka. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending