Stevan Gajić iz Braničeva poznat je na društvenim mrežama kao “Papratnik”, a svoju ljubav prema prirodi rado dijeli sa drugima.

„Zvanično sam porijeklom iz Braničeva, sela kraj Golupca. Nezvanično sam rođen iz vode jednog skrivenog kanjona koji krase brojni vodopadi – kako Stevan voli da kaže za sebe, a njegovo neprestano istraživanje prirodnih predjela mnoge inspiriše. Pronašao je način da svoju ljubav transformiše i u svoj životni poziv od kog može i da se živi, – kaže za Blic Ženu, te nastavlja.

„Sve se to odigralo onako kako se odvija svaki događaj u prirodi – spontano i nasumično, ali sa smislom i svrhom. Oduvijek sam osjećao neraskidivu povezanost sa divljinom i bez straha sam se upuštao u razne pustolovine. Tokom vanrednog stanja 2020. godine sam stekao i malo više pažnje ljubitelja prirode objavljujući svoje pustolovine na Instagramu i ubrzo su mi se javili prvi zainteresovani koji su željeli da ih povedem sa sobom na svoje pohode kroz mističnu prirodu istočne Srbije, čija me je ljepota uvijek najviše očaravala.

Tako su me podstakli da započnem da organizujem avanture koje nisu jedinstvene samo po tome što ljudi imaju priliku da vide skrivene predjele koje sam otkrio i istražio, već imaju prilike da osjete sirovu snagu prirode, da hodaju bosi, kupaju se po ledenim kanjonima i skaču sa vodopada. Vremenom su te ture postale moj zaštitni znak i sve su popularnije. Sve ide nekim svojim nepredvidivim tokom, kao što teče rječica kroz kanjonom, i nestrpljivo čekam da vidim šta se krije iza svake krivine – otkrio je Stevan.

Živio je godinu dana u Beogradu, gdje se nije pronašao, pa je, kako je rekao jednom prilikom, taj život u gradu činio podnošljivim jedino bijeg u prirodu bar jednom nedjeljno. Zato Stevan spada u onu kategoriju ljudi koji su iz perioda vanrednog stanja izvukli najbolje.

A, kako je već pomenuto, posebnu pažnju javnosti privukle su njegove golišave ture, odnosno golo planinarenje.

„Ta ideja je bila neminovna posljedica. Odavno sam shvatio da se najljepše, najživlje i najprirodnije osjećam u divljini kada sam onakav kakvim me je priroda načinila – bez maske. Pred prirodom ne možemo ništa sakriti, a nema ni potrebe jer ona prihvata sve i bezuslovno voli i podržava. Jednom kad čovek osjeti potpunu slobodu i kad prihvati svoje tijelo onakvim kakvo jeste padaju mnoge barijere i ograničenja koja ga stežu. A zatim se osjeti jedna stopljenost sa bićem i životom – naveo je on.

Bar je tako, kako kaže, izgledalo iskustvo kroz koje je i sam prošao i stoga je poželio da nastavi da ruši barijere i pruži ljudima priliku da dožive to na svoj način i izađu iz zone komfora.

„Dugo sam oklijevao prije nego što sam se usudio da javno pozovem ljude na golo planinarenje. Jdnostavno sam svjestan da živimo u prilično maglovitom vremenu kad se smatra da imamo više slobode nego ikada, a zapravo se davimo u mentalnim, fizičkim i emotivnim ograničenjima više nego ikada. Jednostavno je mnogima teško da naprave razliku između golog tijela i pornografije. Tako da je bezazleni poziv na to da idemo na planinarenje bez odjeće bilo zahtjevno predstaviti na pravi način i bez seksualne konotacije – bio je iskren Stevan.

Ipak, prelomio je i najavio prvu golu turu i očekivao je veliku osudu, ali zapravo je najava procirkulisala velikom brzinom i zaintrigirala ljude tako da je dobio više stotina pratilaca usljed toga.

„Od kada sam organizovao prvo golo planinarenje koje je bilo predivno moram da priznam da mi organizovanje običnog planinarenja više nije toliko zanimljivo, ali ne odustajem ni od jednog ni od drugog. Kako sam se oslobodio i bez ustručavanja počeo da govorim o golom planinarenju sve više ljudi se zainteresovalo.

Naravno, s obzirom na to da dopirem do sve većeg broja ljudi, sve više nailazim i na one koji me osuđuju, i žao mi je što moram da ih razočaram, ali isto tijelo imaju i oni, samo ga kriju ispod odjeće. Razumijem da mnogi neće shvatiti, pojedini će željeti da se priključe, ali nemaju još hrabrosti, ali golo planinarenje je zaista nešto što bi svako morao da iskusi – poručuje nam Stevan.

Otkrio je i kako izgleda golo planinarenje, kao i kakve su reakcije ljudi koji uspješno završe jednu od njegovih tura.

„Volim to pitanje. Golo planinarenje je, vjerovali ili ne, planinarenje. Isto idete ka nekom vrhu, prolazite kroz šume ili istražujete kanjon, samo zbacite odjeću. I to ako želite naravno, jer skidanje nije obavezno. Svako ima slobodu izbora da donese odluku u datom trenutku u skladu sa time kako se osjeća. Pojedini nose odjeću u rancu, mada je još ljepši osjećaj kada se ostavi okačena na nekoj grani i pokupi u povratku – prenio je on svoje iskustvo.

Ljudi koji se usude da pođu na golo planinarenje već imaju dosta smjelosti u sebi i mora da postoji doza povjerenja i prema Stevanu kao organizatoru i prema skroz nepoznatim ljudima iz grupe, a što se tiče lokacija na kojima se ova vrsta planinarenja dešava…

„Samo to povjerenje dovodi do stvaranja jedne veoma prijatne atmosfere. Svi bi se na kraju ture složili da je golo planinarenje nešto najluđe što su doživjeli u životu i da im obično planinarenje više nije zanimljivo. E sad, što se lokacija tiče biram uglavnom zabačene predjele koje ne biste našli čak i da vam kažem gdje su, ali kao i kod ostalih tura i ove organizujem po istočnoj Srbiji. A ako vas baš zanima gdje to vodim ljude, izvolite pa pođite – poručio je Stevan.

Naravno, mnoge zanima da li ljudima tokom golog planinarenja bude hladno, kao i da li se obuća nosi ili ne.

„Ako vas budem vodio na kupanje ispod vodopada smrznućete se čak i da nosite skafander. Uglavnom biram tople ljetnje dane za organizaciju ovakvih pustolovina, baš iz tog razloga da bi ljudima bilo prijatnije. Naravno preporučujem svima da idu bosi, ukoliko to teren dozvoljava, ali ne mogu to da očekujem od svakog. Ipak su ovo ture gdje se slavi sloboda, tako da pojedinac sam odlučuje. Ali moram napomenuti da bosonogo hodanje ima bezbrojne benefite za tijelo i duh, a pored toga je osjećaj prelijep – kaže Stevan.

Kao i kada idete na “obično” planinarenje, neminovno je da se neki ljudi sretnu usput. To se dešava, naravnom, i tokom golišavog planinarenja, a evo kakve situacije su se dešavale.

„Dešavalo se naravno. Jednom smo čak naletjeli na grupu od tridesetak penzionera-planinara koje smo potpuno zbunili. Tada sam zbog nestabilnih vremenskih prilika odlučio da povedem ljude na jedan vidikovac gdje je postojala mala vjerovatnoća da ćemo sresti ljude, jer je nakon kiše mjesto gdje sam htio da idemo bilo nebezbjedno. Nisam očekivao da ćemo sresti ovako veliku ekipu, ali nismo mogli ni da ih zaobiđemo niti da se obučemo jer nismo ponijeli odjeću – ispričao je ovaj avanturista.

Tada su se javili planinarima koji su ih kroz muk zbunjenim pogledima ispratili dok su prolazili.

„Jedna gospođa je samo prokomentarisala da ćemo se prehladiti, ali volio bih da mogu da znam šta im je sve prošlo kroz glavu i kako su to prepričavali dalje. Susreti uvijek tako prolaze, javimo se jedni drugima i svako nastavi svojim putem. Mi dalje nasmijani, a ovi obučeni zbunjeni – iznio je on svoje iskustvo.
Najčešće pitanje koje mu postavljaju na društvenim mrežama jeste da li se dešavalo da se neko “previše uzbudi” tokom ovakvih avantura.

„To je ubjedljivo najčešće pitanje koje dobijam i razlog zašto se djevojke više prijavljuju za ture i generalno su opuštenije po tom pitanju. Ali ne, nije se niko uzbudio, mislim bar ne da sam ja primjetio. Ali jednostavno je takva atmosfera da je nemoguće da do toga dođe. Nalazite se na potpuno nepoznatom mjestu, okruženi nepoznatim ljudima i trudite se da preživite sve strmoglave prečice koje nalazim (a po njima sam poznat), tako da je patlidžan posljednje što će reagovati u ovakvoj situaciji – ispričao je Stevan.

Za njega ove ture predstavljaju najveći izlazak iz zone komfora, a vjerujemo da je isti slučaj i sa svim ljudima koji idu sa njim.

„Zaista jeste potrebno puno hrabrosti i smjelosti da se pojedinac odvaži i pođe na pustolovinu ovakvog tipa. Ali mnogo više hrabrosti i smjelosti je potrebno da bi pojedinac se usudio da organizuje golo planinarenje. Kao što sam spomenuo, dugo sam želio da se odvažim na takav korak i strah od osude šire i uže okoline me je u tome sprječavao. Drago mi je da sam uprkos tome probio led.

Jedna bliska osoba mi je uz neodobravanje rekla da ne radim u životu ono zbog čega ću se pod stare dane stidjeti. Slažem se u potpunosti, jer pod stare dane ću pogledati na mladog sebe sjetiti se svega što sam učinio uprkos strahovima i ograničenjima i biti ponosan. A naročito ću kad pomislim na golo planinarenje koje sam organizovao reći sebi: Kakav si ti kralj! – zaključio je on. (Naj portal)