Toponim Kiseljak se veže za 1531. godinu i Benedikta Kuripešića u njegovom „Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju“, koji je jedan od najstarijih putopisa po Balkanskom poluotoku u 16. stoljeću, a najstariji je putopis kroz Bosnu u periodu vladavine Osmanske imperije. Putujući u Carigrad 1530. godine, Kuripešić je pišući o svom putovanju kroz Bosnu u pratnji grofa Lamberga i hrvatskog kapetana Jurišića, naznačio da je dolazeći iz Busovače, prešao rijeku Fojnicu i stigao u Kiseljak (njem. Saurer Prunnen = kiseli izvor).

Nakon toga, trebalo je više od stotinu godina da bi se ponovno pomenuo Kiseljak i to od turskog putpisca Evlije Čelebije, koji je u svojim putopisima ovo mjesto nazvao Ekši-su (turski = kisela voda) i napisao:

“Ovdje izvire nekoliko vrela različite vode. Narav vode svakog vrela je različita; jedno od njih sasvim čovjeka otvara više nego ricinus, jedno vrelo sasvim čovjeka zatvara, jedno vrelo je dobro za svrab, lišaj i ostale kraste po tijelu. Jedno vrelo izgleda žuto, te ga siromasi stavljaju u razne čorbe, da čorba bude bolja nego s limunom i sirćetom. Vodu iz ovog vrela i druge vode nazivaju ‘ljuta voda’, ali svako vrelo ima drugačiji ukus. Od ovih voda pune trgovci boce i raznose od vilajeta do vilajeta“.

Francuzi Maseliere i A. Chaumette des Fosses su boravili u Kiseljaku 1806. i 1807. godine, i pri tome zapisali da se „kisela voda izvozi u Dubrovnik“, a Richard von Erco u svom izvještaju iz 1846. godine pominje Kiseljak kao mjesto u koje gosti dolaze čak iz Carigrada. Eminentni francuski geolog Ami Boue, koji je u Bosni boravio u dva navrata izmedu 1836. i 1838. godine, također, pominje kiselu vodu, nazvavši je izvrsnom, te napomenuvši da Kiseljak preko ljeta posjećuje “toliko ljudi da ih tri gostionice ne mogu smjestiti”.

Vode u Kiseljaku u svom pismu 1864. godine velikom veziru Fuad paši opisuje i turski pisac i državnik Ahmet Dževdet koji je napisao:

„Ovdje sam vidio čudnu mješavinu svijeta, koji je ovamo došao piti ovu vrlo ljekovitu vodu. Ovamo ljeti dolazi svijet sa svih strana, pa čak i iz Austrije. Ranim jutrom možeš vidjeti Bošnjake u čelmama i dugim fesovima, popove u raznim mantijama, Austrijance u šeširima i druge razne nošnje, kako u ruci drže tas (malu bakrenu čašu) i piju mineralnu vodu, a onda se mirno i dostojanstveno šeću po parku…“.

Ivan Franjo Jukić, bosanski franjevac, prosvjetitelj, pjesnik, publicist i književnik je napisao:

„Ova je najbolja i najpoznatija kisela voda u svoj Bosni. Izvire na ravnici samo 15 koraka daleko od Lepenice, te je veoma obilna. U njoj ima sumpornokisele vode, ugljično-kiseloga vapna i željeza. Ukusom svojim i vrstnoćom ravna je Rogatačkoj kiselici. Voda se ta pije lahko, te zato polazi u Kiseljak sila svijeta, da se liječi od raznih bolesti, osobito od boli jetre. No, budući da tu nema prenoćišta, gosti obitavaju ili pod šatorima ili pod vedrim nebom“.

Turistički interes za Kiseljak je prirodno bio vezan za korištenje mineralne vode, koja je bila predmet ispitivanja eminentnih naučno-istraživačkih institucija. Pri tome je utvrđeno da se pijenjem tople i hladne mineralne vode, dijetalnom ishranom, kupkama u mineralnoj vodi, blatnim kupkama i djelomično masažom postižu zavidni rezultati u liječenju šećerne bolesti, želučano – crijevnih oboljenja, bolesti jetre, krvotoka, poremećaji metabolizma, reumatska oboljenja…

Kiseljak se turistički ozbiljnije počeo razvijati u drugoj polovini 19. stoljeća, tako da su 1870. godine u Kiseljaku postojala tri hana: Merhemića, Rustemagića i Svrzin.
Nakon austrougarske okupacije, Kiseljak se jače razvija kao banjsko mjesto, te središte trgovine i obrta. U tom periodu Kiseljak je predstavljao jedan od značajnijih banjsko-lječilišnih centara u BiH, a broj gostiju ljeti uglavnom je bio mnogo veći od broja stanovnika. (Naj portal)