Pratite nas

Sudbine

Mi gradimo prugu, pruga gradi nas: OVO JE 92-GODIŠNJI STJEPAN BALEKIĆ, UDARNIK SA PRUGE BRČKO – BANOVIĆI

Published

on

Vozovi po BiH sve su tiši, rijetke su želježničke linije koje se održavaju. NIšta bolja situacija nije ni u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije. Nema ni modernizacije željeznica. Kao da se čeka i prodaja ovih dobara.

A sa “otpisivanjem” vozova, kao da se pokušava preskočiti jedna sjajna epizoda rada, izgradnje, zajedništva, entuzijazma, borbe za bolje sutra I stvaranja materijalnih dobara. Riječ je o omladinskim akcijama, u kojima je omladina iz svih republika i pokrajina TItove Jugoslavije gradila pruge, auto puteve, fabrike, domove kulture…

Najpoznatije radne akcije su one posljeratne, kada su mladi munjevitom brzinom sagradili prugu Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo, a potom za pet godina autoput “Bratstva i Jedinstva”. Gradilo se udarnički, pa je tako 1946. godine 62.268 omladinaca izgradilo 90 kilometara pruge Brčko-Banovići; Titu su obećali da će posao biti okončan do 29. novembra, ali je završen 22 dana prije roka. Na prvom vozu nalazio se transparent: “Mi gradimo prugu — pruga gradi nas”.

Tih vremena se sjeća danas 92-godišnji Stjepan Balekić, koji danas živi u tuzlanskom Domu penzionera. Ovog starca sjećanje služi izuzetno dobro, posebno kada se prisjeća nekih boljih i sretnijih vremena, ali pamti i ružne momente iz prošlosti. Naime, prije gradnje pruge on je prošao i preživio logor.

Balekić je porijeklom iz Hrvatske, okolina Našica, mjesto Đurđenovac. Prije izgradnje pruge Stjepan je kao 14-godišnjak s ocem bio u ustaškom logoru “Staro sajmište” kod Beograda. Međutim, ni danas kaže da ne zna zašto.

“Ne znam koliko sam dugo bio u logoru. Nisam znao ni kada su Božić, Uskrs, Nova godina… Samo znam da kada su nas doveli u Zemun vozom, sakrivali su nas. Mi smo čitavu noć putovali da nas niko ne vidi. Vratio sam se kući sam. Otac je tamo ubijen. Nismo znali kud idemo. Stražari koji su nas čuvali, znali su. Oficir je izašao napolje, a jedan stražar se sažalio, sageo se i rekao: ‘Mali, vrati se na svoje mjesto.’ Ja se vratim. Oca nikada više nisam vidio”, sjeća se detalja, kao i toga da su ih puno tukli.

Morali su se sagnuti glavom do zemlje dok ih stražari udaraju po leđima. Od jakog udarca, Stjepan kaže da je odletio dva metra. Ipak, živ se vratio kući.
Po završetku II svjetskog rata, kao Titov omladinac dobrovoljno se prijavio za akciju “Brčko – Banovići”

“To što smo mi radili, niko nije u svijetu. Drugi svjetski rat završava 1945. godine u maju, a ja u sam aprilu bio na pruzi, prisjeća se za “Nezavisne” Stjepan Balekić, koji je prije 74 godine zajedno sa 62.268 omladinaca iz cijele Jugoslavije i više od 1.000 brigadira iz inostranstva radio na izgradnji pruge Brčko – Banovići.

Omladinci su od maja do novembra 1946. godine iskopali tone zemlje i kamena, izgradili dva tunela u dužini 667 metara, napravili čak 22 mosta ukupne dužine 455 metara i 92 kilometra dugu prugu.

“Pjevali smo: ‘Čekić, kramp, lopata, pijuk i kolica, to je oružje svakog omladinca.’ Svi smo tako pjevali”,

Kako ističe, njegova generacija je bila vrijedna i disciplinovana, a o današnjim omladincima nema lijepo mišljenje, kao ni o sistemu u kojem sada živimo.

Nakon akcijaškog rada Stjepan se vratio u rodne Našice i počeo raditi u Drvno-industrijskom kombinatu “Đurđenovac”, koji je bio najjači kombinat tada. Jedan od njegovih komšija ostao je raditi kao nadzornik u Banovićima, koji su se tada razvijali, i pozvao je omladinu iz Našica da dođe raditi. Balekić je odlučio da se vrati u Bosnu i drugi put stiže u Banoviće i počinje raditi u rudniku. Međutim, daje otkaz i odlazi kod sestara u Novi Sad, gdje je našao novi posao u “Jugodentu”.
Zatim napušta i taj posao i treći put se vraća u Banoviće, gdje počinje raditi na parnim lokomotivama kao mašinski bravar.

“Pitao sam u Banovićima šefa primaju li me nazad. Rekao je da se oblačim i odmah idem raditi. Tu sam ostao, oženio se i na kraju zaradio penziju. Ja sam u penziji već 33 godine. Skoro čitav radni staž”, smije se Stjepan.

Ovaj 92-godišnjak je preživio, nabraja, Kraljevinu Jugoslaviju, NDH te Titovu Jugoslaviju, za koju ističe da je bila najbolja.
Bilo je za Titovo vrijeme posla i ljudi su živjeli, a današnji sistem smatra najgorim.

“Narod je strahovito nezadovoljan. I ja sam. Zovu me na izbore, ja ne idem. Znam da ko god pobijedi, biće isto ili još gore. Ono što je moja generacija izgradila, ova je porušila. Sve uništila”, ogorčeno kaže. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending