Pratite nas

Sudbine

Mi gradimo prugu, pruga gradi nas: OVO JE 92-GODIŠNJI STJEPAN BALEKIĆ, UDARNIK SA PRUGE BRČKO – BANOVIĆI

Published

on

Vozovi po BiH sve su tiši, rijetke su želježničke linije koje se održavaju. NIšta bolja situacija nije ni u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije. Nema ni modernizacije željeznica. Kao da se čeka i prodaja ovih dobara.

A sa “otpisivanjem” vozova, kao da se pokušava preskočiti jedna sjajna epizoda rada, izgradnje, zajedništva, entuzijazma, borbe za bolje sutra I stvaranja materijalnih dobara. Riječ je o omladinskim akcijama, u kojima je omladina iz svih republika i pokrajina TItove Jugoslavije gradila pruge, auto puteve, fabrike, domove kulture…

Najpoznatije radne akcije su one posljeratne, kada su mladi munjevitom brzinom sagradili prugu Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo, a potom za pet godina autoput “Bratstva i Jedinstva”. Gradilo se udarnički, pa je tako 1946. godine 62.268 omladinaca izgradilo 90 kilometara pruge Brčko-Banovići; Titu su obećali da će posao biti okončan do 29. novembra, ali je završen 22 dana prije roka. Na prvom vozu nalazio se transparent: “Mi gradimo prugu — pruga gradi nas”.

Tih vremena se sjeća danas 92-godišnji Stjepan Balekić, koji danas živi u tuzlanskom Domu penzionera. Ovog starca sjećanje služi izuzetno dobro, posebno kada se prisjeća nekih boljih i sretnijih vremena, ali pamti i ružne momente iz prošlosti. Naime, prije gradnje pruge on je prošao i preživio logor.

Balekić je porijeklom iz Hrvatske, okolina Našica, mjesto Đurđenovac. Prije izgradnje pruge Stjepan je kao 14-godišnjak s ocem bio u ustaškom logoru “Staro sajmište” kod Beograda. Međutim, ni danas kaže da ne zna zašto.

“Ne znam koliko sam dugo bio u logoru. Nisam znao ni kada su Božić, Uskrs, Nova godina… Samo znam da kada su nas doveli u Zemun vozom, sakrivali su nas. Mi smo čitavu noć putovali da nas niko ne vidi. Vratio sam se kući sam. Otac je tamo ubijen. Nismo znali kud idemo. Stražari koji su nas čuvali, znali su. Oficir je izašao napolje, a jedan stražar se sažalio, sageo se i rekao: ‘Mali, vrati se na svoje mjesto.’ Ja se vratim. Oca nikada više nisam vidio”, sjeća se detalja, kao i toga da su ih puno tukli.

Morali su se sagnuti glavom do zemlje dok ih stražari udaraju po leđima. Od jakog udarca, Stjepan kaže da je odletio dva metra. Ipak, živ se vratio kući.
Po završetku II svjetskog rata, kao Titov omladinac dobrovoljno se prijavio za akciju “Brčko – Banovići”

“To što smo mi radili, niko nije u svijetu. Drugi svjetski rat završava 1945. godine u maju, a ja u sam aprilu bio na pruzi, prisjeća se za “Nezavisne” Stjepan Balekić, koji je prije 74 godine zajedno sa 62.268 omladinaca iz cijele Jugoslavije i više od 1.000 brigadira iz inostranstva radio na izgradnji pruge Brčko – Banovići.

Omladinci su od maja do novembra 1946. godine iskopali tone zemlje i kamena, izgradili dva tunela u dužini 667 metara, napravili čak 22 mosta ukupne dužine 455 metara i 92 kilometra dugu prugu.

“Pjevali smo: ‘Čekić, kramp, lopata, pijuk i kolica, to je oružje svakog omladinca.’ Svi smo tako pjevali”,

Kako ističe, njegova generacija je bila vrijedna i disciplinovana, a o današnjim omladincima nema lijepo mišljenje, kao ni o sistemu u kojem sada živimo.

Nakon akcijaškog rada Stjepan se vratio u rodne Našice i počeo raditi u Drvno-industrijskom kombinatu “Đurđenovac”, koji je bio najjači kombinat tada. Jedan od njegovih komšija ostao je raditi kao nadzornik u Banovićima, koji su se tada razvijali, i pozvao je omladinu iz Našica da dođe raditi. Balekić je odlučio da se vrati u Bosnu i drugi put stiže u Banoviće i počinje raditi u rudniku. Međutim, daje otkaz i odlazi kod sestara u Novi Sad, gdje je našao novi posao u “Jugodentu”.
Zatim napušta i taj posao i treći put se vraća u Banoviće, gdje počinje raditi na parnim lokomotivama kao mašinski bravar.

“Pitao sam u Banovićima šefa primaju li me nazad. Rekao je da se oblačim i odmah idem raditi. Tu sam ostao, oženio se i na kraju zaradio penziju. Ja sam u penziji već 33 godine. Skoro čitav radni staž”, smije se Stjepan.

Ovaj 92-godišnjak je preživio, nabraja, Kraljevinu Jugoslaviju, NDH te Titovu Jugoslaviju, za koju ističe da je bila najbolja.
Bilo je za Titovo vrijeme posla i ljudi su živjeli, a današnji sistem smatra najgorim.

“Narod je strahovito nezadovoljan. I ja sam. Zovu me na izbore, ja ne idem. Znam da ko god pobijedi, biće isto ili još gore. Ono što je moja generacija izgradila, ova je porušila. Sve uništila”, ogorčeno kaže. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending