Pratite nas

Sudbine

Marku su prve patike ukrali, a danas je najveći kolekcionar na Balkanu: NEMAM NI JEDNO ODIJELO, NI CIPELE, ALI IMAM 700 PARI PATIKA

Published

on

Marko Đorđević Maks je rođen sredinom osamdesetih na Novom Beogradu, a zloglasnih devedesetih stasava u dječaka koji trenira košarku i potrebne su mu adekvatne patike za to. U vrijeme kad je cijena patika bila desetostruko veća od prosječne plate, njegovi roditelji mu kupuju prvi par na rate koje će otplaćivati narednih godinu dana.

“To je ono kad ti mama kaže “nemoj danas da ih nosiš, imaš fizičko, nosi stare”, a ti imaš te patike počela školska godina i hoćeš da ih nosiš, i onda ulazim u svlačionicu, skidam patike, lijepo ih ostavim. Izlazim iz svlačionice, bacim pogled vidim gdje stoje, osmjeh na licu. Slijedeći momenat profesor kaže nekome su ukrali patike dođite svi u svlačionicu, taj trenutak šoka je nevjerovatan bukvalno. Samo sam istrčao i pobjegao kući da kažem da su mi ukrali”, izjavio je Marko u emisiji “24sedam sa Marom”.

Ni danas mu nije svejedno dok priča o tome, iako sjedimo u njegovoj sobi u kojoj je svaki zid iskorišten za police sa patikama. Ista situacija je i u hodniku, mada je njegova kolekcija toliko velika da dobar dio uopšte ne drži u stanu.

“Možda postoje ljudi koji prodaju patike, pa na lageru imaju više pari patika, ali što se tiče pojedinačnih pari, jesam najveći kolekcionar. Prošle godine sam došao do 700 pari patika, od tada je uletjelo još. Jednog dana kad to dođe na red, biće izvađeni, sređeni i izbrojani – rekao je voditeljki Mariji Atanasković.

Marko je sjajan primjer kako je nešto što je u osnovi bio hobi i ljubav bez nekih materijalnih motiva, može da postane i posao. Moglo bi se reći da je ostvario san da u kancelariju odlazi u patikama i trenerci.

“Ja nemam nijedno odijelo, nemam cipele, imam jedino čizme i to je to, jer nemam potrebu za cipelama i neudobne su. Ja ne volim momente da moraš da nosiš nešto da bi ispoštovao, ja to sve ispoštujem, ali u “džordankama”. Ok, obučem crne pantalone, crnu košulju i dole što luđe patike, mogu da budu i zlatne! Na posao idem u patikama, farmerkama, majici, duksu, nekad i trenerci kad sam napolju na nekom snimanju. Preko ljeta sam u bermudama, tako da je to sasvim legitimno – objašnjava on.

Maks je zbog jednog istorijskog modela patika išao do Bjeljine da kopa po kontejneru, u Južnoafričkoj republici je našao prototip legendarnih “pandurki”, a objasnio nam je i razliku između kolekcionara i obične “stonoge”! (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending