Riječi su kroz istoriju neizbježno mijenjale značenje. Ponekad dobijaju značenje sasvim različito od onog ranije.

Tako su glagoli tucati, karati i pušiti danas dobili vulgarno značenje (imaju veze sa vođenjem ljubavi). Originalna značenja ovih riječi imaju sasvim druga značenja u linvistici. Kao takva rijetko se koriste u pravom smislu. Žargonski su najprisutniji kod hopa cupa tema.

TUCATI.
Oko značenja ove lekseme postoji velika zabuna. Danas će većina reći da tucati znači nešto vulgarno, uglavnom je asocijacija na điđi miđi.

U rječniku tucati znači udaranjem drobiti, pretvarati u sitne djeliće, u prah; zatim razbijati, mrviti, sitniti. Tucati može značiti i ubijati, gnječeći, tući, mučiti, udarati, pogađati…

Navedeni primjeri potvrđuju neko od ovih značenja:

„Mrcvariće me, tucaće me. A ja bih više volio da stanem pred prijeki sud”, pisao je junak u romanu “Crvene magle”.

Tucati nalazimo i kod Stevana Sremca: „I kad god bi mu se ćir-Moša približio da ga otjera sa sanduka, jarac bi se ispravio na stražnje noge gotov da se tuca s ćir-Mošom.”

Kod pravoslavnih vjernika, za Vaskrs se kaže tucati se (crvenim, šarenim) jajima. U mješvitim sredinama, naročito u BiH, svi su uživali igrajući se tucanja jaja. foto:

KARATI
Ovdje su znatno iscrpnije definicije praćene s više primjera. A tu se kaže da karati znači grditi, koriti, prekorijevati, zatim nanositi nekome patnje kao kaznu, osuđivati nekoga na kaznu zbog učinjenog djela, kažnjavati. Ima indicija da je karanje, tapravo, turcizam (ocrniti)

Prvi primjer je iz „Narodnih poslovica” Vuka Karadžića:

„Majka kćerku kara, snaši prigovara”, a slijedeći hrvatskog prozaiste Milana Begovića: „A kad bi došao, onda ga je karala.”, ili u poznatoj sevdah pjesmi “Mehmeda je stara majka karala”.

Od riječi “karati” ima I izvedenica. Jedna od originalnih je ona iz djela dubrovačkog pisca Ive Vojnovića: „Marija se pokarala jutros sa susjedom.”

Negativne konotacije, bar ne u opscenom značenju, ne nalazimo kod glagola karati, kao što ni prethodno nismo našli kod tucati.

PUŠITI
Na osnovu jezičke građe oduvijek pušio prije svega duhan. Ljudevit Jonke kaže da se pušio i opijum, a Branimir Ćosić u „Pokošenom polju” dodaje da je „jedan Francuz pušio na lulu”.

I vrh Vezuva se puši, i pušnice po selima, utuljene petrolejke, puši se odžak, a kod Vladana Desnice „Kata se sva pušila od bijesa”. (Naj portal)