Dva života, jedna istina: Da li zaista živimo dobro ili samo skupo glumimo normalnost?
Ako danas pitate prosječnog čovjeka kako živi, reći će vam isto što govori godinama:
„Cijene nikad gore, plate nikad slabije, standard nikad niži.“
I teško je to osporiti. Svako ko ide u prodavnicu, ko plaća režije, ko pokušava preživjeti od prvog do prvog — zna da je novčanik postao najpouzdaniji barometar krize.
Ali čim se okrenete oko sebe, vidite sasvim drugačiju sliku.
Novi automobili ispred zgrada, telefoni od hiljadu eura u rukama tinejdžera, puna šetališta, prepuni kafići, putovanja po Evropi i dalje se prodaju kao da je sve idealno. Avioni lete rasprodani sedmicama unaprijed, turističke agencije rade kao da smo u Švicarskoj, a ne na Balkanu gdje se borimo da isplatimo osnovne troškove života.
Pa šta je onda istina? Jesmo li u krizi ili nikad bolje nismo živjeli?
Dvije slike — ista zemlja
Današnji život je kontradiktoran kao nikad prije. Cijene rastu brže od svega. Hrana, gorivo, komunalije, stanarine — sve ide gore i to bez pauze. Plate se povećavaju sporo, često samo simbolično, čisto da se kaže da se nešto „radi“. Realna kupovna moć pada iz godine u godinu, a ljudi to osjećaju u stomaku, u nervozi, u svakom odlasku u prodavnicu.
Ali paralelno s time, živimo u vremenu kada je sve dostupnije nego ikad.
Ne zato što više zarađujemo, nego zato što je postalo lakše doći do novca koji nije naš.
12 rata bez kamata (koje na kraju i te kako osjetiš), brze pozajmice preko aplikacija, potrošački krediti koji se odobravaju brže nego što prije dobiješ kafu, kreditne kartice koje ti daju utisak da imaš, samo zato što možeš platiti „kasnije“ popusti, akcije, „kupis sad – plaćaš za tri mjeseca“ modeli.
Sve to prosječnom čovjeku stvara sliku boljeg života.
Ne zato što mu je plata bolja, nego zato što sistem omogućava da troši više nego što smije.
To je ključ problema: ne živimo bolje — samo nam je bolje omogućeno da se zadužimo.
Društveni pritisak: Ako svi imaju, moraš i ti
Drugi, možda još važniji faktor, jeste psihologija.
Ako komšija vozi novi auto, teško je ne poželjeti isto.
Ako pola radnog mjesta putuje u Istanbul ili Dubai, i ti ćeš „nekako“, makar u minus, makar na karticu.
Ako djeca u razredu nose telefone od 1000+ KM, teško je svom djetetu reći: „Ne mogu.“
Zato danas imamo situaciju da se spolja vidi napredak — a iznutra raste tihi pritisak.
Ljudi žive bolje nego što mogu, jer se trude da žive „kao drugi”.
Pa makar to značilo da će kasnije sve stići na naplatu.
Izvana – luksuz i komfor.
Iznutra – borba i neizvjesnost.
Šta je, onda, stvarna istina?
Istina je da živimo u vremenu paradoksa.
Nismo gladni, ali nismo sigurni.
Imamo više stvari, ali manje mira.
Živimo bolje nego prije 20 godina, ali živimo skuplje nego ikad.
I možda najvažnije:
Ono što danas nazivamo „boljim životom“ u velikoj mjeri je rezultat zaduživanja, a ne realnog rasta standarda.
Nekada se malo imalo, ali se imalo svoje.
Danas se mnogo ima, ali se sve otplaćuje.
I kad to shvatimo, jasno je da se ne radi o tome jesmo li u krizi ili u blagostanju — nego da živimo na tankoj granici između ta dva svijeta.
Zato, dok gledamo pune kafiće i aerodrome, treba postaviti jedno iskreno pitanje:
Ne da li danas živimo dobro — nego da li ćemo moći ovako živjeti sutra.
Jer možda najveća laž današnjeg vremena nije da je kriza… nego da smo se navikli na život koji zapravo ne možemo priuštiti.
A. Mirvić (Naj portal)
Pročitajte još:
‘NAJ TEMA’ Plata od 1000 KM – broj koji lijepo zvuči, a loše se živi
‘NAJ TEMA’ Godišnji odmori nekad i sad: Od jednog lonca do all-inclusive snova
NAJ TEMA Petak popodne: osjećaj koji ne možeš kupiti
NAJ TEMA Nosimo tuđe brige kao da su naše — vrijeme je da skinemo svijet s leđa!
