Pratite nas

Sudbine

Luka studira i živi na selu, a na mrežama testira buduću ženu: DOK DRUGI KAČE SELFIJE, ON KRAVE I OVCE

Published

on

„Moj radni dan počinje oko pet, pola šest pa i šest. Ja promovišem život na selu, ali sam malo neobičan u društvu zato što hoću sve – hoću da budem i student, i poljoprivrednik i čovjek na selu i sve hoću da postignem”, kaže Luka Crepuljarević, mladi Zlatiborac koji je osvojio Balkan.

Luka ima 20 godina i živi na Zlatiboru, ima krave, ovce, svinje, ali i studira. Odlučio je da ostane u selu Semegnjevo gdje je kao dječak dolazio iz Kraljeva da pomogne baki. Kad je ona umrla, riješio je da tu gradi svoj život.

“Ovaj moj život na selu je na neki način velika životna škola, jer ta stoka disciplinuje čovjeka. Ona hoće na vrijeme da se namiri, da se položi, napoji. Na primjer, puno puta mi se desi da uveče izađem u izlazak, ma ne zna ta krava gdje sam ja noćas bio. Ona hoće u šest sati da ja njoj dođem, da joj otvorim štalu i da je namirim.

Kad sam počinjao da živim na selu, ja sam postao svjestan da moram da sebi postavim neke ciljeve, ali i da ne smijem da zapostavim društveni život. Kao ni neke druge stvari, na primjer, završio sam vožnju – putovao iz svog sela Semegnjeva svaki dan da je završim, ispričao je u jutarnjem programu na TV Prva.

Luka je na poklon u studio donio gibanicu koju je sam spremio, a za koju kaže da je “njegov eliksir”.

“Ja pojedem pola ove pite i onda mogu cijeli dan da radim, zato sam ovako rumen”, šali se Luka.

Mnogi gledaoci su oduševljeni njegovim gostovanjem, ali on kaže da bude i negativnih komentara na Instagramu zbog toga što je ostao na selu.

“Komentara će uvijek biti, sve i da je čovjek najbolji”, objašnjava.

“Ali kad ja ujutru ustanem i pogledam moje lijepo Semegnjevo, kad sunce obasja Zlatibor, meni je – što rekla moja pokojna baba – ravno do Kosova. Važno mi je da sam ja sretan i da je onima oko mene lijepo.”

Raduje se što mu imanje napreduje, voli da na Instagramu objavi slike svojih krava i ovaca. Međutim, kažu mu često da time “plaši” djevojke koje u tome vide težak rad i mučenje.

“Ne treba mi šmizlica”, kazao je voditeljki pred gostovanje u emisiji, a ona je to podijelila i sa gledaocima.

“Ne stidim se da objavim slike s kravama i jagnjadima, jer ta djevojka koja će toga da se stidi meni ne treba.
Ja ne tražim ženu koja će da mi muze krave, ne treba mi ni rob koji će to da gleda, treba mi jedna djevojka – ovako kao ja – za sve – i za kuću i za jutarnji program. Ostaću ovakav kakav jesam, dosljedan sebi i svojim ciljevima, promovišem zdrav život za mlade.

Ima mnogo boljih i uspješnijih od mene, ja promovišem sebe ovakvog kakav jesam.

Ljudi kažu – možeš završiti sto fakulteta, ne možeš jedan seljački. U početku mi je to bilo jako smiješno, a što više vrijeme prolazi, vidim da je to tačno. Seljak je jako mudar. Mi smo na jako kamenitom tlu, da moji preci nisu bili mudri, ne bi preživjeli”, završava Luka. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending