Pratite nas

Sudbine

Lobo je postao ubica kako bi osvetio smrt svog oca; ŠOKANTAN INTERVJU SA KRVNIM OSVETNIKOM IZ ALBANIJE

Published

on

Albanska mafija, Evropu “hrani” marihuanom, kokainom, heroinom i oružjem, jedan njihov pripadnik živi u planinama čak 30 godina, a legenda o njemu plaši stanovnike na sjeveru zemlje. Lobo je postao ubica kako bi osvetio smrt svog oca.

Dejvid Beriain, novinar i reditelj iz Španije, poznat po tome što putuje širom svijeta i istražuje sve vrste nelegalnih pojava u problematičnim oblastima i područjima pogođenim ozbiljnim problemima, ušao je u samu srž jednog od najvažnijih klanova te zemlje – Kapo. U dokumentarcu “Albanija: mafija i osveta” istraživao je albansku mafiju.

Razgovarao je sa kriminalcima, onima koji organizuju prevoz droge, a koji su svoja lica sakrili maskama i maramama. Htio je da sazna kako kod njih funkcioniše kod časti, izdaje i osvete.

U ovom dijelu Evrope ljudi se pridržavaju Kanuna, zbornika tradicionalnih, običajnih zakona koji regulišu odnose unutar i među plemenima ovog naroda na jugozapadu Balkana. Jedan od ovih zakona još uvijek je na snazi u sjevernoj Albaniji, a to je krvna osveta. Prvi savjet koji je novinar dobio od ljudi koji su ga doveli kod Loba, bio je “ne radi ništa što bi ga učinilo nerzvoznim”.

“Zahvali osobi koja te je dovela ovdje. Da je do mene, sve bih vas pobio”, rekao je Lobo novinaru.

Što se tiče koda časti, izdaje i osvete, članovi klanova otkrili su kako su oni ukorijenjeni u njihovoj kulturi. Poslije prvog ubistva bio je primoran da pobjegne u planine.
“Kada sam imao 16 godina, moj otac je ubijen. Po našoj tradiciji bila bi šteta da ništa nismo uradili. Ako vam neko ubije člana porodice, a vi ne želite osvetu, kažu da ste bezvrijedna osoba. Ljudi vas ovdje ohrabruju da ubijate” otkrio je član mafije, koji je nakon ubistva oca, odlučio da uzvrati istom mjerom:

“Ubio sam osobu koja je ubila mog oca. Njegova porodica mi nije oprostila to što sam uradio. Nakon toga bio sam primoran da pobjegnem u planine. Ali nisam imao novca da živim u divljini pa sam postao ubica.”

Uvijek uz sebe nosi granatu, pištolj, nož i kalašnjikov, upao je u tolike nevolje da ne postoji zakon koji može da očisti zločine koje je počinio, a krvne osvete nisu pošteđena ni djeca.

“Ubio sam mnogo ljudi. U krvnoj osveti ubijamo i djecu, da ne bi izdržavali porodicu donoseći hranu kući”, rekao je on.
Prema podacima vlade, u posljednjih nekoliko decenija u Albaniji je izvršeno više od 200 ubistava zbog krvne osvete. Prema nevladinim organizacijama, taj broj je puno veći. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending