Legendarni Đani Maršan rođeni Zadranin, porijeklom iz Arbanasa, snimio je desetak albuma. Među njima i jedan od najuspješnijih “Prijatelju moj” iz 1989. godine. Najpoznatije su mu pjesme:”Mandolina”, “Misto kraj mora”, “Zadar je u srcu mome”, “Adio”, “Prozor prema zalazu”, “Djevojka s juga”, “Ja te volim”, “Kad mendule procvitaju”…

Diplomatske vode

Tokom bogate muzičke karijere uspješno je nastupao na mnogim festivalima zabavne muzike (Splitski festival. Potom Melodije Istre i Kvarnera, Dora, Dalmatinska šansona. Njegova (polu)braća su također bili poznati pjevači Tomislav Ivčić i Vedran Ivčić.

A, onda je otišao u diplomatske vode, pa je tako 2010. godine postao generalni konzul Hrvatske u Milanu. Razgovor s njim vodili smo u njemačkom gradu Bad Homburg, gdje je nastupao na dodjeli nagrada hrvatskog Večernjeg lista.

Pojam ste nekadašnje jugoslovenske muzike, kada se snimalo i pjevalo samo kvalitetno. A i godine Vam izgleda ne mogu ništa?

– Hvala vam na tom komplimentu, ali ja ne bježim od svojih godina. Slobodno mogu da kažem da mi je skoro, pa osamdeset godina. Ali, ponosno ih nosim. U to neko moje vrijeme cijenili su se istinski talenti. Spomenuo bih svoja dva brata koja više nisu živi Tomislav i Vedran Ivčić, pa preko Arsena Dedića, Tereze Kesovije, do Kemala Montena i mnogih drugih vrhunskih imena nekadašnje Jugoslavije.

Kada se pomene Sarajevo, šta prvo pomislite?

– Za taj poseban grad u mom srcu vežu me posebno drage uspomene. Posebno za nekada izuzetno cijenjeni festival zabavne muzike „Vaš šlager sezone“. Kada bih sada počeo da nabrajam sve moje drage prijatelje iz tog grada ne znama kada bi završio. Ali, u svakom slučaju želim da pomenem Kemala Montena, Davorina Popovića, Esada Arnautalića… Sjećam se mojih turneja sa sarajevskom grupom Ambasadori koji su svi bili divni ljudi.

– Posebno njihova tadašnja pjevačica Ismeta Dervoz. Draga Ismeta je tako divna osoba. Neću nikada zaboraviti naša druženja na turneji u Sovjetskom savezu. Bili su jako fer i korektni. To je meni bilo neizbrisivo, to je ta neka moja sretna mladost. Ja to nikada ne mogu zaboraviti ili poreći. Jako sam ponosan na ta druženja i poznanstva. Sada želim iskreno da kažem, da imam veliku želju da opet zapjevam u Sarajevu. Imam veliku želju za jednim koncertom u tom divnom gradu, gdje žive divni i pošteni ljudi. Bilo bi tu zaista mnogo emocija i sa jedne i sa druge strane.

Kada poredite nekadašnju i današnju estradu, Vaše mišljenje?

– Ja uvažavam ovo što se danas dešava i događa, ali ja tome nikada neću pripadati. Ja se ipak držim onog recepta koji je vrijedio u moje vrijeme. Danas se karijera gradi na nekim ogovaranjima, tračevima. U moje vrijeme je bilo obrnuto. Ako vrijediš, ako tvoje pjesme vrijede onda ti ne treba nikakav skandal. Evo recimo, ako dođem u Sarajevo ja neću da pristanem da ljudi zahtjevaju od mene ono što ja nisam. Ja ću im dati moje srce i dušu, a od njih očekujem samo jedno srdačno hvala.

Da li je u Vaše vrijeme bilo zavisti i ljubomore među kolegama?

– Kada bi rekao da nije, onda bio vjerovatno lagao. Da, bilo je, ali su postojale stanovite granice. Kada bi došlo do međusobnog uvažavanja, onda bi se svi izljubili, pužili jedni drugima ruku i nastavili dalje. Nije bilo ljubomore ko će napraviti manje ili više materijalno. Više su u igri bili srce i duša. Evo, recimo, u moje vrijeme je Zdravko Čolić bio broj jedan, s fantastičnim glasom i velikim hitovima. Pa, kakav bi ja bio čovjek da sam tada i u to vrijeme bio ljubomoran ili zavidan na njegov uspjeh. Mi smo poštivali istinske vrijednosti.

Po čemu pamtite Kemala Montena?

– Po njegovoj iskrenoj duši. To je bio jedan divan čovjek, pun iskrenih emocija. Pamtit ću ga po našim zajedničkim druženjima, a posebno onim s mojim prijateljem i kumom Arsenom Dedićem. To su vremena koja se nikada više neće vratiti.

Iz muzike ste otišli u diplomate. Gdje se bolje osjećate?

– Imao sam tu sreću da predstavljam svoju zemlju kao diplomata u svijetu. Ja sam pri svakom mom koraku u diplomatiji nastojao biti prije svega čovjek, u onom doslovnom smislu što i kako ljudi očekuju od čovjeka. Ja sam se pridržavao pradjedovskih naravnoučenja, da prije svega moraš i trebaš da budeš čovjek, iskren i čestit. Od mene diplomatija nije napravila drugu osobu. Niti me je oplemenila, niti me je pokvarila. Drago mi je što u mom diplomatskom životu ni u jednom momentu nisam iznevjerio svoju vlastitu zemlju. A, muzika će uvijek biti dio mene.

Vaše mišljenje o ovogodišnjem predstvaniku Hrvatske na Evroviziji?

– Poštujem trend koji se trenutno dešava na globalnom nivou. Poštujem svaku zemlju sa područja bivše Jugolsavije koja šalje svoje predstavnike. Ja se ne moram složiti sa tim ko ide na to takmičenje, ali uvažavam. Teško mi je donijeti neki sud, jer bi to bilo shvaćeno kao neko moje mišljenje o muzičkoj vrijednosti. Na kraju krajeva ima ljudi koji su vjerodostojniji od mene da to prosude. Ali, kako Hrvatskoj isto tako i Srbiji, ili bilo kojoj drugoj državi iz nekadašnje Jugoslavije želim uspjeh i pobjedu. To bi me veselilo. Jer kod mene nema granica, posebno po pitanju vjere, nacije. Postoji samo da li si čovjek ili nisi?

Kako objašnjavate to da je u Hravstkoj zavladala pomama za folk pjevačima?

– Ja ću vam sada odgovoriti na malo neobičan način. Kod mene nema granica, posebno po pitanju vjere, nacije. Ako ljudi ili masa naroda to voli, pa neka izvoli. Neka svako sluša ono što mu odgovara, bez ikavih, recenzija, zabrana, protivljenja ili otkazivanja koncerata. Treba samo imati temelje svog poštenja kako privatno tako i poslovno. Posebno ako je neko javna ličnost. Muzika ne treba i ne smije imati granice.

Bili i ostali braća

Da li namjervate opet ući u studio i snimiti nešto novo?

– Planiram, namjeravam naravno, ali samo pod jednim uslovom. Da mi se desi neka dobra pjesma. Dok se to ne dogodi neću da ulazim i snimam bilo šta, da se tek tako kaže, napiše, Đani snimio novu pjesmu.

O Vašoj polubraći Tomislavu i Vedranu Ivčić?

– Ja ne volim taj izraz „polubraća“. Oni su jednostavno bili i ostali moja braća. Otišli su baš, baš prerano, još toga su mogli da daju. Ali, ostale su njihove pjesme koje se i danas pjevaju. Nedostaju mi prvenstveno kao braća. Ja sam stariji od njih, ali život je tako htio da odu prije mene. Ali dok ja živim i oni će da žive u mom srcu i mojim sjećanjima.

Bato Šišić (Naj portal)