Ako se Grdeličkom klisurom uputite prema jugu Srbije, poprilično praznim auto-putem stići ćete do Vladičinog Hana. U samoj varoši prođite ispod mosta “Vrla”, koji su mediji skloni naprednjačkim građevinskim podvizima već nazvali “ponosom Srbije”.
Građevina je zaista monumentalna. Prolazimo ispod jednog od 13 stubova, do vrha je nekih šezdesetak metara. Varoši Vladičin Han je dobila drugi dio imena, ili ako hoćete, prezime po smještaju za karavane koji je sredinom 19. vijeka izgradio grčki bjegunac od Turaka Stefanos Stefanopulus. A Vladičin?
To je od “vladika”, po skopskom mitropolitu Pajsiju je kasnije kupio han.
Put ka Vlasinskom jezeru vodi uz planinske obronke, krivine su oštre, serpentine ne dozvoljavaju zaustavljanje jer bi to bilo opasno po život. Na mapi ovaj put izgleda kao glista koja se presavija u stomačnim grčevima.
Kada stignete u mesto zvano Promaja, zna se da je to čudovište koje je pobilo više Srba od bilo koje zaraze, možete da produžite pravo prema graničnom prelazu Strezimirovci ili lijevo, takođe oko jezera. Ukupna dužina razuđene obale je 36. kilometara. Naš vodič, Leskovčanin Miodrag, zna gdje poslije desetak minuta vožnje mora da se stane. Niz kuća i vikendica na uzvišenju i Restoran Best, sa istoimenom vilom preko puta.
Sa terase posmatramo jezero. Ovdje na talasastoj vlasinskoj visoravni ispod planina Čemernika, Plane i Vardenika i ljeti je znatno svježije nego u gradovima. Ko pođe ovamo na noćenje, neka i usred avgusta ponese neko džemperče ili jaknu.
Legenda o vlasinskom biku
Tu gdje se pružila i do 35 metara duboka voda nekada je bila močvara. U njoj su znali da nestanu čitavi konjički odredi osvajača. Mjesna legenda govori o bugarskoj konjici koja je nadirući od granice ovdje neslavno završila – ono što je trebalo da bude prečica prilikom prodora u dubinu srpske teritorije bila je prečica do groba. Granica prema Bugarskoj nije daleko, petnaest kilometara vazdušne linije ili oko 25 kilometara planinskog puta do pospanog graničkog prelaza. Visoravan je vijekovima izgledala kao velika lažna livada sa sočnom travom iznad živog blata.
Na muljevitom terenu znala su nestajati krda volova – sluđena mukanjem krave koja nije mogla ni da se mrdne zaglavljena u živom pijesku. A volovi kao volovi, mislili da je to ljubavni zov, pa su jedan za drugim zaglibili u istoj gladnoj močvari.
Ovdašnji ljudi su čak pričali o čudovištu koje stanuje negdje na dnu blatišta. Bilo je nalik strašnom konju ili biku. Kažu da je vlasinski bik rikao uoči srpskih pobjeda, od 1878. kada su ovi krajevi pripojeni Srbiji do balkanskih ratova i Velikog rata.
