Sudbine
Kuda si krenuo Milane: PRIČA O ČOVJEKU KOJI ŽIVI U KAVEZU IZMEĐU HRVATSKE I BiH
Ovih dana navršit će se pet godina od početka jedne od najneobičnijih birokratskih zavrzlama u Hrvatskoj, s Milanom Mićom Vuletićem ni krivim ni dužnim u glavnoj ulozi.
Milan Miće Vuletić je 67-godišnji penzioner iz zaseoka Vuletići u Slivnu, u Imotskoj krajini. Hrvatski je državljanin, ima u Hrvatskoj legaliziranu kuću, potom veliku okućnicu, vrtove, vinograd, popratne objekte…
Tamo gdje živi, a to je tik uz granicu sa susjednom Bosnom i Hercegovinom, živjeli su i njegovi preci. Još tamo 1910. staru kuću, gdje je sada nova Milanova, izgradio je njegov djed, a Vuletići s nadimkom Buronjići imali su onda i oko 44.000 kvadratnih metara nekretnina na tom dijelu Slivna.
Kada je Hrvatska početkom devedesetih postala samostalna država, ni metar od njegova velikog vrta postavljena je granična rampa sa BiH. Postavljen je i pogranični pokretni objekt – kontejner u kojem su uredovali hrvatski pogranični policajci i carinici. Ušla je Hrvatska 1. srpnja 2013. godine u Evropsku uniju. Ubrzo je postavljena i informativna ploča na kojoj je pisalo Republika Hrvatska, s nacionalnim grbom, a ispod toga i znak Evropske unije.
“I onda je došla 2016. godina – počeo je svoju priču za “Slobodnu Dalmaciju” Milan Miće Vuletić.
“Tamo s proljeća pozvan sam i ja i moja rodbina u Split da potpišemo dokument o prodaji ili darivanju naših vlastitih nekretnina kako bi se gradio novi prijelaz primjeren članici Evropske unije. Moram napomenuti da su i prije 2016. dolazili geometri, mjerili, crtali, zapisivali…
Rekli su da će za mene i moga brata, koji je imao kuću s druge strane ceste, svega dvadesetak metara od moje, izgraditi pristupnu cestu od pedesetak metara kako bismo pored toga novog graničnog prijelaza nesmetano, kao i prije, mogli odlaziti u Slivno, Imotski, Makarsku,Split…
Ali, tu su cestu izgradili bratu, a mene su ostavili u kavezu. Baš tako. Prema istoku, preko granice sa susjednom Bosnom i Hercegovinom, mogu kao i svaki građanin uz prikaz osobne iskaznice i važećih dokumenata, ali i prema zapadu, otkako je izgrađen novi prijelaz tamo 2017., moram pokazati osobnu iskaznicu, kontroliraju mi automobil, pitaju “di ćeš, Milane, kud ćeš, Milane, jesi li cijepljen…” i tako svaki put.
I dok moj brat deset metara s južne strane prijelaza lijepo isti zaobiđe i kreće put zapada jer su mu izgradili nekoliko desetaka metara pristupne ceste, ja sa sjeverne strane prijelaza u ćimbuli, u kavezu!?
Došla mi tako ovo ljeto djeca… Došli iz Hrvatske u Hrvatsku, ja ih onako izoliran jedva čekam vidjeti i zagrliti, a onda stoje na granici ni pedeset metara od rodne kuće više od po ure. Nervozni oni, nervozan i ja. Veli mi sin Ante, koji je lijepo zaradio radeći u Njemačkoj, kako mu je velika želja zaposliti se kod kuće, urediti sadašnju kuću i adaptirati je u kuću za odmor.
Planira izgraditi i bazen. Sin bi mi ostao kod kuće, oženio se, stvorio obitelj, bio tu na svojoj rodnoj grudi. I kako će, sav je zbunjen. “Pa ćaća, ako ovako budu goste pregledavali za ovih pedeset metara kako pregledavaju mene, nitko neće ni doći. A je l’ tako” – veli Milan i nastavlja:
“Ni sam ne znam koliko sam ureda i institucija obišao tražeći da me oslobode ovih pograničnih nameta (Naj portal)
Sudbine
Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!
Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.
„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.
Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.
„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.
Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.
„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“
Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.
„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.
I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.
Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.
„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.
Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.
„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.
Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.
„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti4 sedmice
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti4 mjeseca
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON