Sudbine
Kristina u bosanskom selu našla teretanu i solarij na otvorenom: “SELJANČICA” NE ŽALI ZA NJEMAČKOM
Dok nas dosta bježi od i sa sela, ima i onih koji odabiru živjeti upravo ondje, bez straha od rada i svega onoga što život u ruralnoj sredini sa sobom nosi. Jedna od onih koja je odabrala biti seoska žena je i Kristina Miletić, inače rođena Sarajka, ali po odabiru – kako se zna našaliti – „seljančica“.
Asfalt i vrevu grada 42-godišnja je Kristina 2009. zamijenila selom vrativši se iz Njemačke – gdje je studirala i radila – u Bosnu i Hercegovinu, odnosno na Brnjake u općini Kiseljak.
Kako kaže ova požrtvovna samohrana majka dvoje djece – Noela (10) i Lune Lucie (7), na zapadu joj je posebno smetao jako brz tempo života, kao i otuđenost ljudi – znatno se manje vremena provodi s prijateljima i porodicom. A za Kristinu je to, uz snažnu i življenu vjeru u Boga, pokretačka snaga. Jednostavno, ona je, baš poput joj majke Slavice, pravi čovjekoljubac.
„Možda i najveći razlog mog povratka bio je taj što sam željela osnovati svoju obitelj i pružiti djeci djetinjstvo u BiH gdje su vrijednosti još uvijek, Bogu hvala, kako treba. A zašto Brnjaci? – Jer je tako dragi Bog posložio“, ljubazno nam, uz osmijeh, odgovara elokventna sugovornica ugodna glasa.
Progovorivši i o drugim razlozima povratka, osvrnula se i na – svima nam potrebnu – budući da nismo anđeli – hranu:
„Puno sam novaca na zapadu izdvajala za tzv. ‘bio’ hranu koja je također uzgajana s pesticidima, ali u nekoj dopuštenoj količini. To ‘bio’ je samo za savjest, ali ne baš za organizam. U BiH još uvijek imamo mogućnost – ako ne sami uzgojiti, onda kupiti na selu voće, povrće i meso koje i dalje ima okus i miris kako treba.“
„Svašta sijemo i sadimo: luk, češnjak, mrkvu, ciklu, rotkvice, razne vrste salata, kelerabu, pastrnjak, čičoku, krumpir, špinat, blitvu, raštiku, mahunarke, kukuruz, paprike, patlidžan, različite tikve, tikvice, rajčice, začinsko bilje. Također, svake godine obnavljamo sadnice voća.
Imamo maline, kupine, ribizle, aroniju, goji, ogrozd, jagode, različite jabuke, šljive, kruške, breskve, dud, dunje, mušmule, grožđe, lješnjake, a od sljedeće godine očekujemo, ako Bog da, i plodove oraha. Zimnica je najveća radost, kako pripravljanje, tako i gozba i dijeljenje s dragim osobama.
Pravimo tako različite džemove, kompote, pekmeze, sokove od svoga voća i ruža. Tu su također i likeri: orahovac, malina, višnja, kadulja, menta, rozalin, kao i ljekoviti melemi… Različite salate pravimo za zimu – kupus u glavicama se obvezno kiseli za sarmu, a šarena salata na turšiju, paprike, krastavci, pečene roge, ajvar, rajčica zelena. A dosta toga se i zaledi, naročito bobičastog voća za smoothie i vitaminske bombe usred zime“, u dahu nam priča vrijedna Kristina koja je i vrsna kuharica, kako slanih, tako i slatkih specijaliteta, te uživa u kuhanju.
Na pitanje – smatra li kako su seljani i seljanke još uvijek u određenoj mjeri marginalizirani, uzme li se u obzir da kada se nekoga želi uvrijediti, kaže mu se da je „seljak/ seljanka“, odgovara kako smatra da je privilegija danas živjeti na selu. S ponosom kaže da tu živi po osobnom izboru – kao i zahvaljujući svojoj djeci.
„Moji roditelji također su rođeni i odrasli u Sarajevu, na selo smo išli ponekad, najviše u Srednjobosanski kanton odakle su očevi korijeni. No, od tada život se znatno promijenio. Naime, danas i na selima imate internet koji omogućuje apsolutno jednaku informiranost kao i edukaciju, te home office. A vrijeđanje je svakako jedan od najvećih grijeha – ubijanje bez oružja.
Niko od nas ne može birati gdje će se roditi. Ne smatram da bolji ili lošiji ljudi žive i rađaju se na selu, stoga po meni ni tada, a ni sada nema mjesta za marginalizaciju puka koji živi u ruralnim dijelovima. Na zapadu većinom imućni ljudi žive u ruralnim predjelima i imaju kuće, te bježe iz prenatrpanih i onečišćenih gradova“, jasna je Kristina koja svoj život nastoji živjeti prema Božjim pravilima.
Kristina priča i o životu nekad i danas, s posebnim naglaskom na seosku ženu.
„Ogromna je razlika života nekad i sada u svim sferama, a naročito u životu žene na selu. Iz priča svojih baka znam da im tada nije bilo jednostavno jer su imale znatno nižu naobrazbu od svoje braće, nisu ih roditelji podupirali u njihovim snovima niti talentima, bilo je dostatno da mogu biti supruge, majke i raditi u kući i na polju.
Danas, Bogu hvala, nema tih razlika! Žene su obrazovane i sposobne kao i muškarci, što im omogućuje samostalnost i samopouzdanje. Danas žene na selu imaju sva moguća pomagala, kao i one koje žive u gradu“, veli Kristina koja kao glavne prednosti života na selu vidi čist zrak i zdravu hranu.
„Živimo u skladu s prirodom i imamo mogućnost djecu od malih nogu učiti ispravno osnovne stvari. Buđenje uz cvrkut ptica, gdje nema mjesta stresu, obroci i okrjepa u prirodi, počevši od jutarnje kave pa nadalje… Nisu nam potrebni ni fitness centri niti solariji – imamo tjelovježbu i sunčanje na zraku“, uz smijeh će naša sugovornica koja se često „druži“ i s kosilicom, kao i s ostalim alatima – te za nju nema razlike između „muškog i ženskog posla“ – budući da veliko imanje nije lako održavati, a njeno izgleda poput onog iz bajke.
Mišljenja je da je glavni razlog seljenja sa sela i umiranja istog borba za egzistencijom.
„Odnosno, mnogi se sele zbog kraće vožnje do posla/škole i blizine svih drugih institucija. Mnogi pak žele biti u središtu događanja i rado plaćaju visoku cijenu gradskog života.
Osobno me raduje da ima dosta onih poput mene koji se vraćaju na selo ili pak biraju život na selu jer im je važnija kvaliteta, nego kvantiteta. Smatram da današnja motorizacija i internet olakšavaju mnoge stvari i omogućuju nam život u prirodi, a pri tomu nismo odsječeni od grada. Po potrebi smo za 15-ak minuta u svim institucijama, a ne moramo gužvu, buku i smog trpjeti 24/7. Nadam se da će – po uzoru na zapad, jer sve oponašamo – i ovdje još više ljudi spoznati ljepotu i vrijednosti života na selu, te će sela ponovno oživjeti“, iskrena je Kristina. (Naj portal)
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON