Balkan u plamenu: Jedna utakmica otkriva mržnju, podjele i istinu koju svi izbjegavamo
Balkan je navikao na buku, na stalnu tenziju, na spremnost da svaka mala iskra izazove eksploziju. Kažemo da je ovo bure baruta, ali rijetko priznajemo cijelu istinu: često smo mi sami ta iskra.
Prašina historije
Sasvim obična stvar, poput košarkaške utakmice BiH – Srbija, postane povod da se otvore stare rane. Ne priča se o igri, talentu, pobjedi ili porazu. Priča se o navijačima, o uvredama, o tome ko je gori, ko je počeo prvi. Sport nestaje, ostaje prašina historije koju stalno dižemo kao svetinju.
I tako iz dana u dan vrtimo iste podjele: naši – vaši, vaši – tuđi, tuđi – neprijatelji. Kao da ne možemo postojati bez linije koja nas razdvaja i definira.
A najtragičnije je što, kada konačno odabereš „svoju“ stranu – iako je nisi birao, nego si u njoj rođen – shvatiš da ni tu nema mira. Jer čak i unutar tvoje strane postoje stepeni pripadnosti.
Postoje oni koji su dovoljno „naši“ i oni koji su „manje naši“. Oni koji se usuđuju misliti svojom glavom. I upravo ti „manje naši“ izazivaju najžešću kritiku, jer je najlakše napasti nekoga ko je blizu, a ne nekoga daleko. Oni nisu izdajnici u historijskom smislu; oni su samo drugačiji, hrabri da misle drugačije, i upravo to nas najviše iritira.
Svi pitaju: Koju stranu biraš. Koje pjesme slušaš, koga voliš, koga prezireš. Za koga navijaš, kome se klanjaš, čije priče priznaješ, a čije odbacuješ. A niko ne pita ono najvažnije: jesi li čovjek? Jesmo li u stanju gledati druge oči u oči, priznati tuđu bol i poštovati tuđu slobodu? Valjda se ovdje najčešće izostavlja upravo to – jer ljudskost se podrazumijeva, ali mi je stalno zaboravljamo.
I onda se pitamo zašto smo umorni.
Gnjev i strah
Možda zato što je lakše biti dio gomile nego dio sebe, lakše vikati nego misliti, lakše mrziti nego se zapitati kako je moguće da su svi oko nas uvijek krivi, a mi uvijek nevini.
Naše svete knjige govore o ljubavi, oprostu, blagosti i milosti – o svemu što čovjeka čini čovjekom. A mi iz njih čitamo kazne, podjele, pravila koja opravdavaju naš gnjev i strah.
Svaku riječ koja nas uči da praštamo, da volimo, da budemo blagi i humani, tumačimo kao slabost ili pristrasnost.
Umjesto da nas vode ka dobrom, koristimo ih da opravdamo mržnju, da napadnemo „pogrešne“, da osjećamo moć nad drugima.
Kao da se bojimo da bismo mogli biti dobri bez uvjerenja da imamo pravo mrziti. A mržnja – ona ništa ne traži. Ona te samo pretvori u ono što nisi mislio da možeš postati.
Možda je vrijeme da budemo brutalno iskreni: nismo najbolji. Nisu nam svi dužni. Niko ne stoji u redu da nam zavidi. Najviše sami sebi radimo nepravdu. Sami sebi guramo kamen koji nosimo godinama kao da nam ga je neko drugi natovario.
Možda je cijela balkanska tragedija u jednom jednostavnom pitanju: kada ćemo konačno početi misliti svojom glavom, a ne glavom naroda, plemena, partije ili tribine?
Voda i razum
Balkan će uvijek biti bure baruta, ali ti ne moraš biti fitilj. Možeš biti voda. Možeš biti razum. Možeš biti glas koji stiša buku.
Jer kada sve plane – a ovdje brzo plane – ne ostaje ni pobjednik ni poraženi. Ostaje samo pepeo i jedna tiha rečenica koja nas sve progoni:
Mogli smo biti ljudi.
Zašto nismo?
A odgovor je, nažalost, uvijek isti: jer je lakše bilo pripadati mržnji nego pripadati sebi.
A. Mirvić (Naj portal)
Pročitajte još:
Oglasili se ‘BH Hooligans’: Uvijek uz BiH, ali bez ružnog skandiranja i nacionalizma
NAJ TEMA Nosimo tuđe brige kao da su naše — vrijeme je da skinemo svijet s leđa!
