Pratite nas

Sudbine

Kćerka tvrdoglavo tražila obdukciju, imala je pravo: NEKO JE U HRVATSKOJ U BEHIRA HANDANOVIĆA PUCAO S LEĐA

Published

on

Malo toga jadna Behira Handanović zna, a ono što zna sigurno jest da je svoga Mehura (54) tog zadnjeg oktobarskog jutra iz doma u Vikićima kraj Bihaća otpravila prema Sadilovcu, farmi muznih krava na području Rakovice nadomak Plitvica, gdje je, kao i svakoga dana zadnjih 14 godina, vrijedno radio, piše Jutarnji.

Zna i da su je zvali oko 10 sati i javili da je Mehur umro, da mu je pozlilo i da mu pomoći nije bilo. Zna Behira samo još jednu stvar, a to je da je njihova 14-godišnja kćer grčevito i nepopustljivo inzistirala da se utvrdi od čega joj je otac umro. Samo zato su njegovo tijelo dali na obdukciju u bihaćku bolnicu. Tamo je utvrđeno da je Mehura stradao od tuđe ruke, bolje rečeno – puške. Zrno su mu pronašli tik do srca, a ulaznu ranu na leđima.

Ono što Behira ne zna i ne može shvatiti jest – kako to da je u Hrvatskoj utvrđeno da je Mehura umro prirodnom smrću, a u Bosni i Hercegovini da je ubijen?

“Normalno je otišao na posao, trebao je dobiti vizu da radi tamo i 15. godinu. Hranio je tamo teliće i krave. Ujutro u pet sati je otišao od kuće, na prijelaz Izačić, kao i svaki put, a u 9.20 se to dogodilo. Javili su mi radnici, ima ih još koji putuju odavde. Rekli su mi da su se spremali na gablec, a on je zaostao. Kad su se vratili po njega, ležao je tamo gdje je hranio teliće. Niko nije ni vidio ni čuo taj metak” – govori Behira.

Pokušali su mu pomoći čekajući Hitnu, ali nisu uspjeli.

“Rekli su ljudi da mu je išla krv iz nosa i usta, pa su pomislili onako isprva da ga je neko po glavi udario. Došle su Hitna i policija, ali su odmah utvrdili da se radi o prirodnoj smrti. Njegova braća su zahtijevala da se u Hrvatskoj napravi obdukcija. Ali su im rekli da za tako nešto nema potrebe jer je umro prirodnom smrću. To im je rekao taj mrtvozornik koji je izašao na teren. Nismo mogli ništa drugo nego preuzeti tijelo i pripremiti sahranu” – opisuje udovica.

Iako su im rekli da je tijelo spremno za ukop, kaže ona, tome nije bilo tako jer je u lijes jadni Mehura stavljen onakav kakvog su ga zatekli na farmi. Ljudi koji su ga vidjeli, kao i čovjek koji je trebao pripremiti ukop, rekli su, navodi, kako Mehurino tijelo ne izgleda kao da je umro od srčanog ili moždanog udara.

“Naša kći, mala ima 14 godina, nije dala da se sahrani dok ne dozna od čega je umro. Ne znam kako, nešto ju je vuklo i tvrdoglavo je htjela obdukciju. Ja sam se složila, kao i Mehurina braća. Zato smo je zatražili u Bihaću. Tu su pronašli metak. Ja nisam znala ništa. Zvao me jedan novinar i pitao znam li kako mi je muž umro? Ja sam rekla: ‘Prirodnom smrću‘. On će meni: ‘Nije gospođo, vaš je muž ubijen!‘” – govori žena i dodaje:

“Mi smo svi bili šokirani… Ušao metak s leđa i zaustavio se kod srca, tako su nam rekli”.

Sahrana je obavljena u petak, 4. decembra. Od tada, dakle, Behira Handanović više ništa ne zna. Nije joj se javio niko iz Hrvatske, a ni od bosanskih vlasti. Pročitala je na portalima da je istraga u toku, a saznala je i da je metak poslan u Hrvatsku.

Mehura je bio prijatan i miran čovjek, nikada nije imao neprijatelje, samo prijatelje, pa, kaže Behira, ne može pojmiti da bi mu neko poželio zlo, a kamoli nažao učinio.

“To je bio čovjek koji mrava nije zgazio. Nikad mi se nije potužio ni na koga, ni s kim problema nije imao. Šta se to dogodilo, ne znam…” – kaže ZA Jutarnji shrvana žena.
Da hrvatska policija istražuje slučaj potvrdili su za Jutarnji u karlovačkoj policiji i tužiteljstvu.

“Policijski službenici PU karlovačke podnijeli su kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja ili više njih radi osnovane sumnje da je na štetu državljanina BiH rođenog 1968. godine počinjeno teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti u vezi kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom” – rekli su u policiji, a u tužilaštvo je potvrdilo da su zaprimili prijavu.

Čini se da je i jedne i druge zatekao razvoj situacije, pa navode kako “slijedi daljnje kriminalističko istraživanje. Odnosno poduzimanje potrebnih mjera i radnji u cilju utvrđivanja i razrješenja svih okolnosti ovog događaja”. Što bi moglo uključivati i pitanje odgovornosti za propuste nakon što je pronađeno pokojnikovo tijelo na farmi. Na farmi u Sadilovcu Jutarnjem je odgovorna osoba kazala da su i sami šokirani, no o detaljima nisu htjeli razgovarati.

Prema policijskoj prijavi, odnosno dosad prikupljenim informacijama, dalo bi se zaključiti da Mehura Handanović nije ubijen s namjerom. Jer za tako nešto nisu pronašli ni motiv ni razlog. Sumnja se da ga je vjerovatno pogodio nečiji zalutali metak. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending