Pratite nas

Parapsihologija

Kantri pjevač otvorio “bar pakla”: UZ MUZIKU I PIĆE ZAGARANTOVANI I DUHOVI!?

Published

on

“Bobi Mekejev muzički svijet”, noćni bar u Vilderu, pored autoputa, otvoren je septembra 1978. godine i od tada vlasnik, kantri muzičar i pjevač Robert Rendal – “Bobi” Mekej, svakog petka i subote zabavlja goste koji su poklonici nešvilskih zvijezda.

Sablasti koje se u njemu zadržavaju legende povezuju sa mračnom istorijom mesta, ubistvima i satanističkim ritualima koji su tamo održavani. Ima ih koji sumnjaju da je to sve samo dobar “marketing”, kreiran da se privuku gosti, ali postoje čudne koincidencije koje se ne mogu objasniti na racionalan način.

Posjetioci, osim uživanju u pivu i kantri akordima, mogu da računaju i na druga iznenađenja, na koja ih upozorava tabla na ulazu, jer na njoj piše da je bar opjednut duhovima koji su spremni svašta da urade i da za njihove postupke, kao i za to što se može dogoditi gostima vlasnik i menadžment firme ne snose odgovornost!

Bobi Mekej je dugo odbijao da povjeruje u bilo kakve priče koje su kolale o “nečistim silama”, a zatim, kada se suočio sa njima, bar se našao na svim televizijskim mrežama koje se bave onostranim fenomenima. Ovaj kantri-bar oni najčešće nazivaju “kapijom pakla” ili “portalom za pakao”!

Na mjestu sadašnjeg noćnog kluba, 1850-tih godina podignuta je klanica i poslije četiri decenije prestala sa radom, a zgrada je ostala napuštena. Tačnije, u njoj se grupa lokalnih satanista sastajala, u podrumu sa dubokim bunarom. Među njima su bili i Skot Džekson, student stomatologije, i Alonso Voling, student medicine, koji su koristili podzemlje za rituale, a bunar za žrtvovane životinje.

Bezglava prikaza…

Perl Brajan (22) , ljepotica iz ugledne i bogate porodice, zaljubila se u Skota Džeksona, ali on prema njoj nije gajio osjećanja. Nakon što je ostala u drugom stanju, Perl je sa Skotom i Alonsom tajno otišla na abortus. Umjesto ljekaru, odveli su je u Alonsov stan, gdje je Skot pokušao da u petom mjesecu trudnoće izazove pobačaj kokainom, a pošto nije uspio, pokušao je da obavi abortus zubarskim spravama!

Perl je krvarila, oni su se uplašili i odveli je blizu klanice, gdje su je ubili tako što su joj odsjekli glavu. Nakon hapšenja, Džekson i Voling su priznali zločin ali na suđenju nisu hteli da otkriju šta su uradili sa njenom glavom.

Prema legendi, Perlina glava je poslužila u satanističkom ritualu i završila u bunaru. Ubice su se plašile “sataninog gnjeva” ako to otkriju. Alonso Voling, dok su mu namicali omču je rekao da će se poslije smrti vratiti i osvetiti svima koji su umiješani. Poslije toga su bezglavu prikazu viđali na mjestu klanice.

Početkom 20-tih godina 20 vijeka, u novoj zgradi otvorena je gostionica i ona je, u vrijeme prohibicije, postala poznata kao “spikizi”, u kojem se točio alkohol i kockalo do besvjesti, a mnogi koji su tom prilikom “nestali”, bili su, najvjerovatnije, ubijeni i bačeni u bunar.

Poslije ukidanja prohibicije, 1933. godine, bar je kupio E. A. Bredi, zvani Bak. Pretvorio ga je u uspješnu tavernu i kasino, sve dok taj njegov uspjeh nije zapao za oko “gangsterskom sindikatu” iz Sinsinatija. Kafanu je prodao gangsterima. Na odlasku je prokleo mjesto da nikada ne bude uspješno kao kockarnica, a 1965. izvršio je samoubistvo.

To što sadašnji vlasnik – Robert Rendel Mekej, nosi isto ime i prezime kao nesretni ljubavnik, legenda povezuje sa posmrtnom vezanošću Džohane za lokal, iza čije prikaze ostaje intenzivan miris parfema od ruže

Novi vlasnik otvorio je noćni klub-kockarnicu sa kockarskim aparatima i nazvao je “Latinski kvart”. Bredijeva kletva se ostvarila kada je 1955. lokalni šerif upao i kovačkim čekićem porazbijao aparate i kockarske stolove. Vlasnik je imao kćerku Džohanu, koja se zaljubila u pjevača Roberta Rendela, koji je tu nastupao, i sa njim zatrudnila.

Kada je saznao, otac je eksplodirao od bijesa, uhvatio sa svojim ljudima pjevača i objesio ga u garderobi! Džohana je pokušala da otruje oca, a zatim je izvršila samoubistvo trovanjem. Bila je u petom mjesecu trudnoće.

Loša sreća nastavila je da prati vlasnike taverne, koja je 70-ih postala poznata kao “Hard rok kafe”, da bi 1978, poslije jedna pucnjave sa fatalnim ishodom, bila zatvorena.

Onda se pojavio Bobi Mekej i, spojivši “muzički svet” sa svijetom duhova, uspijeva više od četiri decenije da prevaziđe zle kobi prošlosti koje prate to mjesto, iako gosti i zaposleni redovno viđaju duhove.

Zahvaljujući tome što je drumska krčma, pored gradića od samo 3.000 stanovnika, proglašena “jednim od deset najopjednutijih mjesta u SAD”, turističke agencije redovno dovode grupe radoznalaca, željnih da se lično uvjere u postojanje sablasti. Redovno dolaze i istraživači paranormalnih pojava, usamljeni “lovci na duhove” kao i udruženja, sa najsavremenijom opremom i mernim instrumentima sposobnim da registruju zvučne i vizualne manifestacije “s onog svijeta”. (Naj portal)

Parapsihologija

Misterije i legende o ukletim mjestima u Bosni i Hercegovini: “Neka probaju da prenoće jednu noć…”

Published

on

Foto: PrtScr / Radiosarajevo.ba / Prisap, Vijećnica i Todorovo

Misterije i legende o ukletim mjestima u Bosni i Hercegovini: “Neka probaju da prenoće jednu noć…”

Ljude već stoljećima zanimaju, zabavljaju i straše priče o ukletim kućama, legende o duhovima…

Potrage za duhovima

Biznis ‘potrage za duhovima’, bez obzira što ga nauka i skeptici bez prestanka opovrgavaju, postao je jako unosan, a emisije o lovcima na paranormalno među najgledanijim su. Ed i Lorraine Waren bili su najpoznatiji lovci na paranormalno, sve do Edove smrti, a njihove ‘istrage’ o Amityvilleu, lutki Annabelle, te Connecticutu – priče su koje i danas straše mnoge.

Među danas najpoznatijim ‘lovci’ su Zack Bagans, Aaron Goodwin i Nick Groff koji imaju i emisiju Ghost Adventures (bez Groffa od 2015.), koja se emituje već više od decenije. Da ne spominjemo YouTube kanale, poput Nuke's Top 5, koji gledaju milioni ljudi.

Ni BiH nije imuna na ovakve priče, štaviše. Priče o vilama, prikazama, duhovima, drekavcima…sastavni su dio ovdašnjih legendi. Svako naseljeno mjesto ima svoje priče o jezivim kućama, ukletim haustorima (ul. Envera Šehovića u Sarajevu), jezivim tvornicama (Tuzla) i sl.

Vijećnica

Najpoznatije ukleto mjesto u BiH je – sarajevska Vijećnica. Ovu urbanu legendu prate navodne priče o ubistvima i samoubistvima. Bizarne nesreće, koje datiraju još od 1895, kada je konopac kojim se dizala kanta s malterom pukao, i kanta je u padu ubila jednog radnika.

Sljedeće žrtve su bile austrougarski prijestolonasljednik Franc Ferdinand i njegova žena Sofija, koji su ubijeni u blizini. U njoj se objesio direktor Narodne biblioteke BiH Vojo Kreco, nedugo zatim i Ksenija Karić. Polovicom sedamdesetih, službenik Branko Čulić je krenuo kući, ali je nezgodno stao na stepenicu, okliznuo se i udario potiljkom od stepenište Vijećnice. Kasnije se pričalo da je umro od srčanog udara.

Direktor Luka Đaković je umro prvog dana nakon što je prestao raditi u Vijećnici, dok je direktor Dževad Dautović poginuo u saobraćajnoj nesreći na putu od posla do kuće. Portir Ilijaz P. je 1983, za vrijeme noćne smjene, ispucao devet metaka u svog najboljeg prijatelja Fatmira. Motive ubistva policija nikada nije rasvijetlila.

Pojedini tvrde kako se navečer u Vijećnici čuju jauci, galama i krikovi, te da se iznad postavljenih eksponata pojavljuju sjene, koje nestaju u mraku iza stubova u središnjoj auli.

Ipak, vrijedi istaći da se u pisanim izvorima o prošlosti Sarajeva, Vijećnica, kao ni drugi objekti, ne spominje kao mjesto obilježeno nekim prokletstvom. U knjizi Sarajevo od svog postanka do danas, koju je 1894. godine u Požarevcu objavio srbijanski kvaziistoričar Mita Živković, spominje se tek prokletstvo bačeno na Sabornu pravoslavnu crkvu. Međutim, usmena predanja i legende o Vijećnici postoje i izuzetno su živa.

Jedno od objašnjenja veže se za predaju žrtve. Kada su građeni temelji Vijećnice, kako kažu ljudi skloni sujevjerju, nije puštena krv (obično se zakolje ovan).

Todorovo

Stari grad Todorovo, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, moglo bi da postane inspiracija za film, zbog “kuće zlih duhova”, pored koje mještani ne žele ni proći. Todorovčani vjeruju da je kuća ukleta zbog mračne prošlosti…

Mještani Todorova, kraj Velike Kladuše, tvrde da se noću iz “uklete kuće” čuju zastrašujući krici i stravični jauci. U njenoj blizini, navodno, kvare se tehnički uređaji, telefoni i slično. Mnoga vrata i prozori kuće su zatvoreni daskama. Legenda kaže da je na tom mjestu bilo groblje. Krajem 19. vijeka muslimanski imami planirali su da sagrade školu. Hodže su raširili šatore, proveli na tom mjestu nekoliko noći, a onda su iznenada u tišini i vidno uznemireni zauvijek otišli iz Todorova.

Prva kuća na “ukletim temeljima” sagrađena je početkom prošlog vijeka, govorio je najstariji meštanin, 81-godišnji Kadir Ibričić. Srušena je u Prvom svetskom ratu, da bi krajem Drugog svjetskog rata gorila do temelja. “Tokom Drugog svjetskog rata imanje je kupio Husein Bašić i na istom mjestu podigao novu kuću. Ni ona nije bila dugog vijeka i do temelja je izgorila”, govori Kadir Ibričić.

Nakon što je opet sagrađena i namještena, tokom rata u BiH vojnici su zauzeli to područje i iz kuće odnijeli nameštaj i porazbijali stakla. Dugo se niko tu nije uselio, niti je tu prenoćio zbog priča o prokletstvu tog mjesta.

Livno

Na petnaestom kilometru od Livna prema Bihaću, sa desne strane magistralnog puta na lokalitetu sela Prisap, nalazi se kuća na osami koju je narod nazvao kućom strave i užasa. Zbog priče kako se iz ovog napuštenog objekta čuju jezivi krici, lupnjava i dječiji plač, livanjsko selo Prisap je godinama na meti medija i znatiželjnika. Dok “nevjerne tome” smatraju kako je ljudska mašta isprela cijelu priču oko “prnjavorke”, kako još nazivaju ovu kuću, svedoci lakonski uzvraćaju: “Neka zanoće jednu noć i sve će se samo kazati!”

U Beču živi i radi hodža Aga rodom iz Podrinja: SMATRA SE NAJJAČIM BORCEM PROTIV MAGIJE I DŽINA

Među prvima koji su uvjerili u sablasne pojave bile su izbjeglice koje su u minulom ratu našle u kući privremeno utočište, a kasnije i njeni privremeni (pod)stanari, koji nisu vjerovali“došljacima”. Prema kazivanju “osvjedočenih” u gluho doba noći s tavana su dopirali jezivi krici, a iz zidova je ozvanjao dječiji plač. Do jutra, nije prestajalo lupanje na vratima i prozorima. Lupkanje se čulo i ispod poda i sa plafona.

Strah je brzo iseljavao i slučajne prolaznike i lutalice koji bi potražili konak. Mještani sela Prisap vele kako se u kući niko nije dugo zadržavao, “bižalo se od nje ko đavo od križa, a ko će mu ga znati zašto”. Pod krovom ove misteriozne kuće nije se dugo zadržao ni njen vlasnik Marko Marčenko iz Prnjavora, koji danas živi u Njemačkoj. Znano je da je kući prodavao, ali čim bi kupci doznali za priču, odustajali su.

Dok priče o “ukletoj kući” iz Prisapa kolaju “svitom”, poprimajući neke dodatne motive, mještani ovog malog livanjskog sela ukazuju na narodnu predaju koja kazuje kako je na mjestu “prnjavorske kuće” bilo staro groblje.

Kuća strave

Bilo kako bilo, ovo mjesto je godinama mamac za znatiželjnike, ali i novinare, među kojima je jedan ustvrdio kako mu je “zakazao” fotoaparat. “U ispravnom fotoaparatu sam imao nove baterije, ali jednostavno nisam mogao snimiti niti jedan detalj vezan za kuću strave”, zabilježio je u svojoj reportaži. Mještani smatraju kako u “lovu” na misterije možda jedino ima štete vlasnik “kuće strave”, dok se ovakvim pričama selo zabavlja.

Iako mještani opovrgavaju istinitost priče kako je “ukleta kuća” krivac za smrt dva vojnika u minulom ratu, koje je nakon nekoliko prespavanih noći u “prnjavorskoj kući” zadesila nesreća, priča se kako je jedan vojnik izvršio samoubistvo, a drugog je ugrizla zmija, zbog čeka je preminuo.

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending