Pratite nas

Zanimljivosti

Kako su trojica Hrvata oteli jugoslovenski avion, 1981: TAOCI SU BILI GLUMCI I FUDBALERI, ALI SU NASAMARILI OTMIČARE

Published

on

Nakon Drugog svjetskog rata, avionske otmice su bile uobičajne, a jedna takva desila se 1981. godine, u noći između 26. i 27. septembra kada je otet jugoslovenski avion.

Prava drama nastala je kada su trojica mladića iz Hrvatske, naoružana jednim pištoljem i nožem, otela JAT-ov avion “boing 727-200” koji je iz Titograda, današnje Podgorice, poletio za Beograd. Avion je bio pun glumaca i sportista.

Kriminalci su tada više od 20 sati kao taoce držali 98 putnika u avionu i osam članova posade. Ova filmska otmica počela je kada su se putnici ukrcali na avion u crnogorskom glavnom gradu, odakle je trebalo da se upute ka prijestonici Jugoslavije, Beogradu.

Međutim, umjesto u Beogradu, JAT-ov avion završio je nedaleko od azijske obale, na mediteranskom ostrvu Kipru, u gradu Larnaki, gdje je ova višečasovna drama okončana zahvaljujući dovitljivosti putnika i posade, piše Nova.

Na ovom letu među putnicima bio je cijeli sastav FK Budućnost, slavni glumci Žarko Laušević, Mihailo Miša Janketić i Marko Nikolić, estradna zvijezda Biljana Petrović, narodni heroji, generali u penziji Milan Šijan i Božo Lazarević.

Naime, avion je poletio iz tadašjneg Titograda i svratio u Dubrovnik, kako bi primio još neke putnike za Beograd. Ubrzo nakon polijetanja iz Dubrovnika ka jugoslovenskoj prestonici, trojica mladića, Borivoje Jelić, Mirko Križić i Milan Prpić, naoružani pištoljem i nožem, brzo su se izdvojili iz grupe putnika i počeli da viču da je avion otet i da će ubiti svakog ko im se suprotstavi.

Otmičari su naredili pilotu da avion usmjeri ka Italiji, ali su se predomislili i promijenili kurs ka Tel Avivu.

Izraelske vlasti su ih, međutim, upozorile da će oboriti avion ako se bude približio njihovoj teritoriji, pa je “Boing 727” sletio na aerodrom u Larnaki, na Kipru.

“Letjeli smo preko Jadrana do Italije, pa preko Grčke do Izraela i Kipra. Uskratili su nam samo putovanje u Afriku jer sam čuo otmičare da su planirali da letimo za Johanesburg”, prisjećao se u jednom intervjuu za “Blic” Miša Janketić.

“Niko nas nije oslobodio. Sami smo se oslobodili. Čak su i strane novine pisale danima ‘ne otimajte Jugoslovenima avione’, ‘Putnici kidnapovali kidnapere'”, ispričao je Miša Janketić o tome kako su putnici, nakon diverzije koju su sproveli, uspjeli da pobjegnu otmičarima.
Ključnu ulogu odigrali su generali Šijan i Lazarević. Oni su inscenirali požar u avionu na pisti aerodroma u Larnaki, što su ostali putnici iskoristili da napuste “boing”.

Borivoje Jelić, rodom iz Bjelovara, osuđen je na osam, a njegovi saučesnici Mirko Križić i Milan Prpić na pet godina i tri godine zatvora. Jelić je tvrdio da je iza ove otmice stajala teroristička grupa “Bader-Majnhof”, a njegova želja je, kako je pričao kasnije na televiziji, bila da ubije Tita. Dospio je, međutim, u zatvor u Njemačkoj, a u međuvremenu je Tito umro. U njemačkom zatvoru upoznao se sa nekim ljudima iz terorističke grupe “Bader-Majnhof” i pod njihovim uticajem je odlučio da otme avion.

Žarko Vukčević, nekadašnji fudbaler FK Budućnost, bio je jedan od putnika koji se tada našao u toj nezgodnoj situaciji. On se sjeća kako je to zapravo izgledalo.

„Letjelo se iz Titograda, za Dubrovnik, pa onda za Beograd. Iz ekonomskih razloga da JAT ne bi imao velike troškove spajali su letove jer nije bilo mnogo putnika u tom periodu. Kada smo iz Dubrovnika poletjeli za Beograd to se desilo. Sjedio sam u prvom redu sa još dvojicom kolega iz fudbalskog kluba kada je došao čovjek i uperio mi pištolj u glavu. Rekao je da se prebacimo u zadnji dio aviona – rekao je Vukčević i nastavio:

„Bilo nas je svega 50 putnika tako da kada smo se svi prebacili u zadnji dio aviona, prednji dio aviona je ostao prazan. Na jednom od sjedišta je bila žena koja je takođe bila u toj grupi koja je otela avion. Kako je prolazilo vrijeme hvatao nas je strah, ali smo dobili i neku vrstu humora pa smo se i šalili.

Marko Nikolić je 2015. upoznao Borijvoja Jelića koji ga je oteo i oprostio mu je. Ovaj susret organizovao je Mašan Lekić, autor emisije “Dosije”. Nikolić i Jelić sreli su se u jednom beogradskom parku, gdje su se prisetili ovog traumatičnog događaja.

“Baš mi je drago da smo se sreli”, započeo je razgovor Jelić.

“Meni je sada drago, ali onda kad smo se sreli u avionu, nije mi bilo baš drago”, jasan je bio Nikolić.

“Ja se vama duboko i istinski izvinjavam. To je moglo da se desi bilo kome. Okajao sam svoje grijehe, a volio bih i vi da mi oprostite”, iskreno je rekao otmičar.

“Nisam se poslije toga plašio, nastavio sam da letim, ali neki više nikad nisu ušli u avion. Navukli su strah. Sve najbolje vam želim i da se vidimo na nekom ostrvu da ljetujemo zajedno ako nas neko ne ukrade”, za kraj susreta našalio se glumac koji je bio dobro poznat po humoru, ali i velikom srcu. (Naj portal)

Zanimljivosti

Misterije: Kako je grad sa 40.000 stanovnika nestao preko noći?

Published

on

Prije oko 4.500 godina nastao je grad Mohendžo-daro, koji se nalazio na području današnjeg Pakistana. Grad je na svom vrhuncu imao i do 40.000 stanovnika. Onda je iznenada nestao u ruševinama.

Mohendžo-daro je jedno od najvećih gradova civilizacije Harapan ili civilizacije doline Inda. Rakhaldas Bandiopadhiai ga je otkrio 1922. godine.

Parirao velikim silama

Tokom 1930-ih, velika iskopavanja su sprovedena na lokalitetu pod vođstvom Sir Johna Marshalla, D.K. Dikshita i Earnesta MCcaya.

Iskopavanja se i dalje sprovode. Međutim, želja mnogih arheologa je da se ovo nalazište maksimalno zaštiti od spoljnih faktora ili da se zatrpa, jer će brzo nestati.

Ovaj grad je, bez sumnje, parirao velikim silama starog Egipta, Mesopotamije i Krita. Život u ovom gradu je trajao jako dugo, on se razvijao i rastao, dok iznenadan nije pao i nestao.

Drugi gradovi civilizacije u dolini Inda propale su otprilike u isto vrijeme.

Inače, Mohendžo-daro u prevodu na znači “Humka mrtvih ljudi”. Prema UNESCO-u, nalazište se prostire na 250 hektara. Ali je samo trećina arheološki iskopana.

Grad je nastao oko 2.500 godina prije nove ere i njegova izgradnja je bila dobro planirana, na šta ukazuje urbani plan grada. Veći dio grada bio je izgrađen od pečene cigle, koje su bile standardizovani građevinski materijal.

Na svom vrhuncu, metropola je imala ravne puteve koji su se ukrštali pod pravim uglom, stvarajući gradske blokove poređane sa gradskim centrima, javnim kupatilima, kulturnim centrima, sakralnim građevinama za sveštenike, složenim sistemom odvodnjavanja i velikom žitnicom.

Ovo je 10 najljepših svjetskih gradova: POGODITE KOJI JE PRVI NA LISTI

Kuće su bile opremljene kupatilima od cigle, a mnoge su imale i toalete. Otpadne vode iz njih su odvođene u dobro izgrađene kanalizacije koje su tekle duž središta ulica, pokrivene ciglama ili kamenim pločama. Cisterne i bunari fino izgrađeni od pečene cigle su održavali javne zalihe pitke vode.

Pored svega što drevni grad jedne civilizacije može da sadrži bilo bi očekivano pronaći i grad mrtvih, odnosno groblje. Ali groblje nije otkriveno. Umjesto toga pronađeni su skeletni ostaci 40 osoba rasuti po čitavom drevnom gradu.

Napušteni grad

Oko 1800. do 1700. godine prije nove ere, Mohendžo-daro biva napušten. Ranije se mislilo da je grad uništen napadom spoljnih neprijatelja, poput indoevropljana. Međutim, nema tragova požara, niti bilo kakve razorne katastrofe.

U slojevima ruševina, pepela i krhotina nađeno je 40 skeleta. Neki su ležali na ulicama u zgrčenim položajima poput žrtava kastastrofalnog događaja.

U prostoriji sa javnim bunarom, u jednom dijelu grada, pronađeni su skeleti dvije osobe za koje se činilo da su očajnički koristile svoje posljednje ostatke energije da se popnu uz stepenice i da izađu na ulicu.

U blizini su ležali prevrnuti ostaci još dvojice. Na drugim mestima u toj oblasti pronađeni su “čudno izobličeni” i nekompletni ostaci devet osoba, vjerovatno bačenih u jamu.

U uličici između dvije kuće u drugoj oblasti, još šest skeleta je bilo prekriveno zemljom.

Često se ova scena na nalazištu dovodila u vezu sa napadom neprijatelja.

Međutim, fizičko antropološka studija Keneta Kenedija dokazala je da oni nisu ubijeni, već da su umrli od nečega drugog što nije ostavilo tragove na skeletnim ostacima.

Uspomene iz sarajevskih kafića: ŠTA PIJEŠ, ŠTA ĆE TI TREBA POPITI?

Budući da je ona sprovedena jako davno, nije na odmet odraditi ponovo antropološku analizu skeleta sa fizičko-hemijskim analizama, prenosi Nova.

Značajni dokazi

Jedna od novijih teorija jeste da je drevni grad pretrpio velike poplave i da su ljudi umrli od posljedica bolesti koje se prenose vodom, kao što je kolera.

Nedavna istraživanja otkrila su značajne dokaze o poplavama u Mohendžo-darou u obliku mnogih slojeva muljevite gline.

Rijeka Ind je bila sklona da promijeni svoj tok i kroz vjekove se postepeno kretala prema istoku, što je povremeno dovodilo do poplava unutar granica grada.

Zaista, činilo se da su masivne platforme od cigli na kojima je izgrađen grad i utvrđenja oko njegovih dijelova dizajnirani da obezbijede zaštitu od takvih poplava.

Uslovi bi bili idealni za širenje bolesti koje se prenose vodom, posebno kolere, iako se ne može dokazati da su se pojavile epidemije kolere.

Možda je u pitanju neka druga zarazna bolest, za koju su neophodna dodatna ispitivanja skeleta, prenosi “sveoarheologiji”.

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending