Pretprošlog ljeta, kao u groznici, iščekivala sam ostvarenje davnog sna-putovanje na Ibicu. Sa mojim dečkom Benom, fotografom, koji je dobio sezonski posao PR-a u jednom tamošnjem klubu, trebala sam u ovom čarobnom, nadaleko poznatom španjolskom ljetovalištu, provesti punih šest sedmica. Na dan putovanja, sunčan i vedar, sve je ukazivalo na to da ćemo imati ljetovanje kakvo se samo poželjeti može. Dakle, čekalo nas je mjesec i po dana kupanja, sunčanja i zabave…-prisjeća se dvadesetpetogodišnja Britanka Niki Kraford iz Bristola i nastavlja da niže sjećanja na putovanje koje će joj zauvijek promijeniti život.

-Ibica je ispunila sva naša očekivanja i zaista smo se osjećali kao u raju. Ubrzo, sve se pretvorilo u rutinu i često smo znali kazati da bi ostatak života voljeli provesti isto tako-izležavati se po cijeli dan na plaži, upijajući zrake sunca, objedovati po restoranima koji su nudili ukusne zalogaje, a naveče se prepustiti muzici u klubu i družiti se sa divnim ljudima.

Sve bi zaista bilo prekrasno da se, u petoj sedmici našeg boravka u Ibici, nije dogodilo nešto što ne mogu nazvati nikako drugačije nego katastrofom. U toku noći, iz dubokog sna me probudila jaka bol u stomaku, koja mi je oduzimala dah, i mučnina. Trajalo je to par minuta, a onda se sve smirilo. Narednog jutra sam odjurila kod ljekara. Pregledao me je od glave do pete i, mada ništa sumnjivo nije uočio, preventivno mi je prepisao antibiotike i tablete protiv povraćanja. Uzela sam lijekove čim sam se vratila u hotelsku sobu i za manje od pola sata bila sam u pravoj agoniji. Užasni bolovi razdirali su mi stomak, a grčevi su se smjenjivali jedan za drugim. Ubrzo ih je zamijenila jaka bol, koja se širila cijelim tijelom i drhtavica koju uopšte nisam mogla kontrolisati. Sva u panici, zavrištala sam na Bena da mi pomogne. Za manje od 15 minuta smo se obreli u bolnici.

Nakon dvodnevnih pretraga, liječnici su se složili da je riječ o trovanju hranom. Počela sam analizirati šta sam jela prethodnih dana i zaključila da je mnogo toga na listi «osumnjičenih» namirnica. Možda mi je prisjela piletina, sendviči ili salata koju su u restoranu prali vodom iz lokalnog vodovoda. Ili…

Kada sam otpuštena iz bolnice, jedva sam se držala na nogama. Bila sam iscrpljena, stalno na rubu plača i jedino što sam željela je da se odmah vratim kući.

Mislila sam da će mi prijati bristolski vazduh i da će sve moje tegobe iščeznuti kada se dočepam vlastitog kreveta. Međutim, po dolasku kući, i dalje nisam imala trunke snage. Bila sam potpuno izgubila apetit i stalno sam se osjećala slabo. Ljekari su me uputili na pretragu krvi, ali su nalazi bili uredni. Sve je djelovalo tako obeshrabrujuće i ja sam očajnički željela da mi neko kaže šta mi je!?

Dva mjeseca se nisam dizala iz kreveta.. Bila sam užasno zabrinuta za vlastito zdravlje, a ljekare je brinulo i moje psihičko stanje, jer sam svakim danom bivala sve više potištena. Zaključili su da je priroda moje bolesti uzrok tome i prepisali mi antidepresive. Srećom, prije nego što sam se razboljela radila sam kao slobodnjak, te sam si mogla priuštiti tako dugo bolovanje.

U međuvremenu, stigla mi je ponuda iz jedne osiguravajuće kompanije i, mada sam se i dalje loše osjećala, odlučila sam da je prihvatim. Jednoga jutra, bio je oktobar, bila sam u kupatilu i sređivala sam se za posao. U žurbi sam krenula da raščešljam vlasište, a veliki pramen kose ostao mi je u šaci. U prvi mah, zgrožena, u nevjerici sam zurila u opalu kosu, a zatim sam briznula u plač. Onda sam počela da vrištim i dozivam Bena. Kada je vidio šta se dogodilo lice mu je u trenu promijenilo boju, ali je uspio sačuvati prisebnost i počeo me tješiti.
-Biće sve u redu, vidjećeš-šaputao mi je na uho drhtavim glasom i pokušao da smiri moje jecaje.

Međutim, kada sam nastavila da raščešljavam kosu, još je nekoliko pramenova završilo na mome češlju i u slivniku.

Toga dana sam otišla da radim kao da se ništa nije dogodilo, nisam željela da upropastim novi posao. Ispočetka sam uspijevala da prekrijem bjele krugove na vlasištu, ali, uskoro, na mome tjemenu bilo je više bjelina nego kose, te sam se sramila da izađem vani, pa čak i da me Ben takvu vidi. No, moj dečko je došao na ideju da obrijem cijelu glavu i to sam i učinila. Na poslu su, kada sam se pojavila sa «nulericom», svi zurili u mene, no niko nije ni riječi progovorio. Jedino sam kolegama iz moje kancelarije ispričala šta se dogodilo. Saosjećali su sa mnom. A ja sam, sve vrijeme u sebi vrištala: «Zašto baš ja???»

Ljekari su dijagnosticirali alopeciju, a najporaznije je za mene bilo saznanje da oni ništa ne mogu učiniti kako bi mi pomogli. To je stanje o kojem se vrlo malo zna i frustrirajuće je da za ovo oboljenje zapravo i nema konkretnog lijeka.

Nekoliko sedmica poslije, ljekari su konstatovali da imam alopeciju univerzalis (universalis), koja napada cijelo tijelo. Tako sam izgubila svu kosu i sve dlake, do one najsićušnije. Nakon kose, prve su na red došle obrve i trepavice. Ispadale su u pramenčićima i trebalo im je nekoliko sedmica da potpuno iščeznu. Teško mi je riječima iskazati kako sam se tada osjećala.

Bila sam očajna, pogotovo kada sam od dermatologa saznala da mi u novonastaloj situaciji ne mogu pomoći svi melemi, napici i losioni ovoga svijeta. Ljekari su zaključili da je moje stanje, prije svega, posljedica velikog stresa. Jedino što sam u tom trenutku mogla je bilo plakati, plakati i samo plakati.

Kada sam se smirila, odlučila sam da potpuno promijenim imidž, kako bih odjeću prilagodila mome novom izgledu. Umjesto seksi topića i hlača, počela sam da nosim šlampavu odjeću. Kako da se odijevam kao dama, kada se više tako nisam osjećala. Činilo mi se da je iz mene polagano iščezavala sva ženstvenost. Gubitak kose mi je potpuno uništio samopouzdanje i nisam sigurna da će se to ikada vratiti na staro. Iako mi je Ben pružao ogromnu podršku, negdje u dubini duše sam osjećala da se njegov odnos prema meni promijenio.

Nekoliko dana nakon pregleda kod specijalista, moji roditelji su se ponudili da mi nabave periku. Koštala je 1.200 funti (oko 3.600 KM), a to je iznos koji sama sebi ne bih mogla priuštiti. Radilo se o vlasulji od prirodne kose, koja je znatno skuplja od onih izrađenih od sintetičkih vlakana. Dok sam držala u ruci ovu skupu stvarčicu, stomak mi se «prevrnuo», ali sam ipak bila sretna i osjetila sam olakšanje što je postojalo nešto čime mogu popraviti vlastiti izgled. I, zaista, kad sam je, nakon što sam je dotjerala i podrezala na dužinu koja mi odgovara, stavila na glavu, osjećala sam se fantastično. Činilo mi se da ponovo imam vlastitu kosu.

Kada pogledam moje fotografije sa Ibice uvijek se uznemirim. Znam dugo, dugo zuriti u njih. Kako sam prekrasno izgledala sa vlastitom kosom…No, ne dozvoljavam si da ponovo «potonem», ne dopuštam alopeciji da ovlada mojim životom. Naravno, nadam se da će mi kosa ponovo izrasti jednoga dana, ali se trudim da o tome što manje razmišljam. To je izvan moje kontrole i briga u vezi s tim zaista nema nikakvog smisla. Jedino me može učiniti nesretnom…

Život s perikom

Od prošle godine sam student psihologije na Bristolskom univerzitetu. Sve vrijeme nosim periku i vrlo dugo niko od mojih kolega nije znao da sam ćelava. Kada bi mi neko dodirnuo kosu zavrištala bih na njega riječima: «Odlazi! Ostavi mi kosu!». Mora da su mislili da sam užasno sujetna-veli Niki i nastavlja:

-Kod kuće uopće ne nosim periku, a takođe ni kada idem u kupovinu, u obližnji dućan. Ljudi tada zure u mene, ali se ja pravim da ih ne primjećujem.

Jedina stvar koja me je dugo mučila su obrve, međutim, pronašla sam salon u kojem se radi trajna šminka i ponovo prekrasne smeđe obrve uokviruju moje lice. Proces nadogradnje obrva je prilično dugo trajao, ali nije me uopće boljelo i, što je važno, biću mirna narednih pet godina. (Naj portal)