Šezdesetih godina prošlog vijeka malo je bilo školovanih pjevačica ili onih koje su odrastale u urbanim sredinama. Ali, su voljele i znale pjevati, a vremenom su se „usavršavale“.
Takva je i Lepa Lukić, koja je odrastala u selu Miloćaj. U to vrijeme tu nisu imali struju, već su živjeli uz fenjere, svijeće i lampe.
Nakon pobjede na jednom takmičenju amatera i susreta sa Petrom Tanasijevićem, otvorila su joj se vrata estrade. Imala je talenta, a u to vrijeme nije bilo puno ženskih vokala. Vrlo brzo je primljena u grupu pjevača koji su u to vrijeme putovali Jugoslavijom i nastupali po domovima kulture.
„Kad smo se vraćali sa jednog koncerta i prošli pored nekog dalekovoda, Lepa gleda i radoznalo pita „šta je ono na stubovima“. Mi joj kažemo ‘dalekovod’, a Lepa će: ‘Bože, mogla sam umrijeti, a ne bih znala da kroz ovako tanku žicu prolazi voda“ – prisjećao se Lepinih bisera legendarni Aca Trandafilović, kojeg pamtimo po pjesmama „Donesi vina krčmarice“, „Mujo šalje haber sa mjeseca“ (duet sa Silvanom Armenulić), „Nek sjećanju nema traga“, “ (Naj portal).
