Svoju priču o borbi s dijabetesom tipa 2, Milenko je odlučio podijeliti sa čitateljima “Naj portala”, vjerujući da će biti od koristi svima onima koji se bore sa šećernom bolesti. U podijeljenoj javnosti oko konvencionalne i alternativne medicine, on vlastitim svjedočenjem pokušava podići svijest i na neki način senzibilirati odnos prema ljekovitoj i bezbroj puta dokazanoj biljnoj terapiji za šećernu bolest konjičkog travara Mirsada Krnjića.
Da se život ne mjeri brojem uzdaha, već brojem trenutaka koji nam oduzmu dah, najbolje svjedoči Milanko Sakić iz okoline Tuzle. U nanizanoj životnoj niski svaka Milenkova godina je poput najljepšeg bisera. Grabio je naprijed i uvijek imao smisao, motiv i rješenje. Ima ga i danas, kada se osjeća kao da je odletio na neku drugu planetu, u kojoj su ljudi sretniji, zadovoljniji, bezbrižniji; bosanskim rječnikom kazano – rahatniji.
– Upravo tako! Kada kao šećeraš godinama liježeš i ustaješ opterećen mislima i strahovima od posljedica visokog šećera, a onda ti strahovi nestaju, jer dobiješ uredne nalaze sa normalnim vrijednostima šećera u krvi, čovjek se osjeća kao da je odletio na neku drugu, ljepšu i sretniju planetu – kazat će na početku razgovora Milanko. .
Hvala Bogu, da nije tip 1
Rođen je i odrastao je u Puračiću, vuče crnogorske korijene, a danas živi u Beču. Zastave njegovog srca su bosanske, jer Milenko pripada, kako kaže i naglašava bosanskom i hercegovačkom soju ljudi, a to znači ljudovanje sa pečatom iskrenog prijateljstva, druženja u vremenima i nevremenima uz plemenitu dobrotu i stalno šegačenje, pjesmu, vedrinu…
Danas živi u Beču. Nije gore pobjegao od ratnih dešavanja, već su ga životni putevi odveli, a supruga je „najveći krivac“. Dobila je poslovnu ponudu koja se ne odbija, jer jednom se u životu dobija! Navikao se na bečki život, ali on i dalje srcem ljubi bh. ljepote. Ne prođe ni mjesec dana, a on je u rodnom Puračiću na kafi sa komšijama, pa onda na ćevapima u Sarajevu, rahatleniše na mostarskim šadrvanima, skokne do travničke „Plave vode“, Plivinih vodopada u Jajcu… Odatle nastavi dalje do Herceg Novog.
Zadnjih godina ta putešestvija i životne radosti, pa i umjetničko izražavanje, vrlo često mu je, poput krtice, uništavala dijagnoza: šećerna bolest tipa 2. Zvanično je dobio u Beču 2014. godine. Tada je imao vrijednost šećera nešto veću od 12 jedinica. Pomirio se sa tom činjenicom i bio sretan što je dobio „lakšu“ šećernu bolest od one „teže“ tipa 1.
Od trenutka kada se susreo sa dijagnozom, znao je da je dijabetes „vrag koji čuči na ramenu“ i šapuće na uho, čak i u snu: „Moraš paziti šta jedeš, moraš voditi računa o fizičkoj aktivnosti, moraš uzimati redovno terapiju,.. Ali, nikada nećeš biti izliječen! Ako budeš nedisciplinovan, moguće su teže posljedice; možda ostaneš bez vida, možda bez nekih ekstremiteta, rano ćeš ostati bez spolne muškosti…“ .
Šećerna bolest je definitivno i mentana bolest. Optereti psihu, bez obzira koliko čovjek da je psihički jak i stabilan – tvrdi Blagojević.
Stalni pritisak
Što ćemo učiniti nakon susreta sa ni malo prijatnom dijagnozom – stvar je vlastite odluke. Milenku je apsolutno bilo jasno da je došao u fazu, u kojoj je povišena vrijednost šećera signalizirala gubitak zdravlja. Nad glavom je visilo samo jedno pitanje: u kojem smjeru će krenuti bolest? Uznemirenost je postojala, ali je valjalo stvoriti red i u takvom životnom vrtlogu.
Bečki doktori su mi propisali farmakološku terapiju („diamicron“ tablete i „glukofar“ od 500 mg). Strogo sam se pridržavao njihovih uputa i moram priznati da su dobro djelovali. Vrijednost šećera se kretala u dozvoljenim granicama; nikako idealnim, ali podnošljivim za koliko – toliko normalan život. A normalan život, po mom mišljenju je, da se pofino i pojede ono što je zabranjeno, pa ponekad i popije ili ostane duže na šemlučenju.
Do unazad dvije godine, uz pomoć ove terapije, uspješno se hrvao sa dijabetesom (šećer se kretao oko 7,00 – 7,1). A onda se oteo kontroli, počeo je da „divlja“ i skočio na preko 8 jedinica.
“Dobijem novu terapiju, od koje mi nije bilo ništa bolje. Imam osjećaj, a i nalazi su to pokazivali, da nije djelotvorna, pa sam zamolio svoju doktoricu da me vrati na staru terapiju. Ona je uvažila moje prijedloge – kazuje Milenko.
Nastavio je da živi bremenom šećerne bolesti, koja se više nije mogla disciplinirati medikamentnom terapijom; šećer je varirao, nikada nije padao ispod osam, ali se znao popeti i do deset jedinica iznad normale. Polako, ali sigurno od Milenka je pravio „roba“ neizvjesnosti i strahova.
Kod šećeraša je non stop prisutan taj psihički momenat, da ste pod stalnim pritiskom. Svako mjerenje šećera je neizvjesnost i strahovi. Sve to djeluje deprimirajuće na čovjeka – otkriva nam neke detalje iz svoga života naš sagovornik.
Drugi čovjek
Kratko rečeno, ja sam na internetu stalno istraživao dijkabetes. Ljekari su već predlagali da uključe još neke lijekove. Probao sam, ali nije dobro djelovalo na zdracvlje. Zamolio sam doktoricu da mi ostavi staru terapiju, kakva je bila sa onim starim lijekovima. Uz lijekove sam pazio šta jedem i kako jedem
Na internetu sam naišao na članak o dr. Miši Vučkoviću. To me zaintrigiralo. Tragom tog teksta i sjajnog svjedočenja potražim travara Krnjića. Tada sam se vodio logikom što je u prirodi ne može štetiti čovjeku Tu nema hemije, nema nus posljedica. Ako pomogne – pomoći će, ako ne pomogne nema frke. Znači nisam sa nekim predrasudamna prišao tome, nego sam čekao povoljan trenutak.
Bio sam pred penzionisanjem , pa onda treba ovo, treba ono, nisam mogao biti na jednom mjestu, a htio sam da provedem uredno terapiju od 40 dana, onako kako Krnjić predlaže i piše. Krenuo sam vrlo diciplinovano.- U tih 40 dana redovno sam kontrolisao šećer.
U Austriji se šećer mjeri u jediniciama drugačijim nego u BiH. Normalne vrijednosti su od 70 do 100. Kad sam počeo koristiti terapiju šećer je bio od 110 do 140, pa i do 150 jedinica. U početku sam koristio farmakološke lijekove i Krnjićevu terapiju.
Ali, nakon desetak dana počele su padati visoke vrijednosti šećera, primijetio sam i da se apsolutno bolje osjećam, da mogu bolje spavati, da sam psihički i fizički mnogo bolji…
Ja sam 40 dana provodio terapiju, mada mi se već nakon dvadesetak dana šećer normaliziraoi i kretao se oko 80 do 82 jedinice.
Na kontrolnim pregledima svi laboratorijski nalazi su bili sjajni. Uredna krvna slika, (šećer 5,9) Svi parametri potpuno normalni. Čak je i holesterol, koji je bio povećan, bio skoro idealan.
“Sa mojom pričom i nalazima odlazim kod moga ljekara. Svew mu ispričam, a on kaže da mi vjeruje i da su trakva prirodna rješenja moguća, ali to će zadrćati za sebe, jer zvanilno ne smije pričati o neregistrovanim lijekovima. Ja sam mu samo na tu kazao da sam postao drugi i zdraviji čovjek, a on sezadovoljno osmjehnuo”.
Bosanska ljudeskara
Na kraji Milenko dodaje kako ne smatra da je Mirsad Krnjić „mađioničar sa čarobnim štapićem“, ali jeste travar koji definitivno ima učinkovitu terapiju za šećernu bolest. Nakon što ga je upoznao i u njemu prepoznao tipičnog bosanskog ljudeskeru, poštenjačinu i skromnost, odlučio je i njega da obraduje.
“Želim da mu olakšam posao. Vidio sam kako pažljivo priprema trave i obrađuje ih ručno. Puno potroši vremena na to, a jako je puno ljudi koji trebaju njegovu pomoć. Zato ću mu darovati presu za obradu trava, olakšat ću mu posao kod pripreme terapija. Zaslužuje to Krnjić, a i ljudi kojima je njegov lijek spaosonosan kod šećerne bolesti.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti. (Naj portal)
