Pratite nas

Sudbine

Kako došlo, tako otišlo: KAKO JE MILAN SPISKAO LOTO DOBITAK OD POLA MILIONA EURA?

Published

on

Milan P. (52) iz sela u blizini Ostružnice (Srbija) jedan je od onih koji je dobio više od pola miliona eura na lutriji prije nekoliko godina i otkrio na šta je potrošio novac. Da li je to zaista takva sreća kao što mnogi misle i da li je nešto od te vrtoglave cifre ostalo.

Prije premije, Milan se bavio prodajom poljoprivrednih mašina, oženjen je, ima dvoje djece i unuke. Kaže da je uvijek volio da igra igre na sreću, nije se nadao tolikom dobirku.

“Kada sam vidio novac na svom računu, to je nevjerovatan osjećaj. Još nevjerovatnije jeste što je sve došlo tako s neba – kaže MIlan P.

Kada je saopštio ukućanima, dogovorili su se da nikome ne govore za dobitak, dok se ne utvrdi kako će se novac potrošiti. Ipak, kako kaže, ta tajna nije dugo opstala.

“Svi smo odmah bili u nekom grču, imamo tajnu, ne smiješ ni sa kim ni radost da podijeliš, a ne možeš ni da ćutiš, kada svi znaju. Žena je imala svoje ideje, sin je mislio da sve treba da se uloži u neki novi posao za koji mi nikada nismo čuli i ništa ne znamo, snajka je mislila da sve treba da se ostavi unucima, opšti haos. Ljutili su se što sam mislio da ja treba da odlučim – kaže Milan P.

U početku smo se svi stiskali, ali brzo smo počeli da trošimo. Odjednom nam je trebalo sve, i mašine, i odvojena kuća, i stan u Beogradu, i svakom svoja kola – kazuje Milan i nastavlja:

“Kada se po selu saznalo ko je dobitnik, svi su počeli da nas gledaju drugačije. Ako ih častiš i kupiš pivo, krenu da ti pričaju svoju muku, ne bi li im pomogao više. Neki su pitali za pomoć, neki su htjeli da savjetuju, ali svi su hjteli da se ovajde.

Kako kaže, on je htio sve da nadoknadi, da “bude gospodin”, da može da kupi sve što želi. To je najprije bio novi automobil, garderoba i nekretine.

“Kao da me neka sila gonila da se toga oslobađam, jer sam znao da je palo sa neba. Ulagao sam ja novac i u poslove sa nekim mesarama i poljoprivrednicima, ali tu je došlo do lošeg kalkulisanja. Stavljao sam nešto u banku na štednju, ali su to djeca sve pokupila. Ništa nisu htjela da rade, samo da šefuju. Ja sam to vidio ali nisam smio ništa da kažem, odmah se posvađamo. Žena je znala da imam neku drugu sa strane, počelo je da joj smeta što i tu idu pare – kaže Milan P.

Kada ga pitaju kako je uspio da proćerda tolike pare, pokušava da objasni da “ne postoji bogatstvo koje ne može da se potroši”, on ne zna odgovor. Ali, kaže:
“Znam da me mnogi u selu nisu voljeli, da su mislili da sam kockar i neradnik. Htio sam da im pokažem da nije tako, da živim dobro, da sam nešto uspio. Kupovao sam odijela za koja nikada nisam čuo, samo zato što su skupa. Ali, sve to nije strašno, treba čovjek i to da doživi. Glavni problem je što sam počeo mnogo da se kockam i to je počelo da utiče na moju porodicu. Kao da sam htio da zaboravim na odgovornost, jer šta god uradim sa parama, neko će da me krivi. Ja nisam neki biznismen, ekonomista, pa da znam šta je najbolje – kaže Milan P.

Kako kaže, bilo je ljudi kojima je pomogao, ali na “jednog kome pruži pomoć dolazilo je njih petoro sa tužnom pričom”, pa se naljute ako ne dobiju to što su tražili.

“Ima mnogo ljudi koji misle da sam zaslužio tu nesreću, ali ja ništa loše nisam uradio, nisam nikome ukrao, pošteno sam dobio pare. Dao sam crkvi jedan dio para i od tada mi je lakše. Sve je krenulo da se topi i nestaje velikom brzinom. Sve u svemu, novac nam je trajao dvije godine. Sada nismo potpuno bankrotirali, ali nema novca kako je bilo. Može da se kaže da smo tamo gdje smo bili na početku. Kako došlo, tako i otišlo. Kada smo se malo rasteretili, mislim da su nam odnosi u porodici popravili. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending