U zemlji gdje se sve može pomjeriti “za sutra”, kafa se pije tačno — sad, odmah i s dušom. Možda nemamo vozove na vrijeme, možda papirologija traje vječno, ali kad je kafa u pitanju — tu smo tačni kao švicarski sat
Nigdje kafa ne miriše kao u Bosni. Nigdje se ne pije s takvom pažnjom, strpljenjem i gotovo svetom tišinom. Dok ostatak svijeta kafu uzima “to go”, u kartonskoj čaši s poklopcem — Bosanac sjeda. Prvo naspe, onda srkne. Pa zastane. Pa šuti. I to nije šutnja dosade, nego ona šutnja u kojoj se dvije duše pogledaju i razumiju bez riječi.
Ovdje kafa nije piće. Nije čak ni kofein. Ovdje je kafa namjera. Izgovor. Povod. Predigra za razgovor ili mirna tačka iza haotičnog dana.
U Bosni se ne pita kako si, pita se: “Hoćemo li na kafu?” I sve se zna.
U kafi se ogleda odnos. Ako ti neko prvi put u životu sipa kafu, znaš da si dobrodošao. Ako ti prestane sipati — nešto nije u redu. Kafa je kod nas emocionalna valuta. Piješ je s onim koga voliš, onim koga ne možeš izbaciti iz glave — ali i s onim kog ne možeš izbjeći u haustoru.
Anegdota iz mahale
Sjećam se jedne nene iz mahale, Fatima joj bilo ime, što je znala kad se komšijama nešto desi samo po tome kako ulijevaju kafu. “Eno ona Amira, vidiš da tresu ruke, nešto nije u redu. Muž joj, rekla bih.” I nikad nije pogriješila.
Nije to bio trač. To je bio radar. Kafa kao skener duše. Jer, ako znaš gledati — vidiš sve: od umora, preko brige, do zaljubljenosti.
Šta kaže sociologija?
Sociolozi bi rekli da je kafa u Bosni “mikrosocijalna institucija” — u njenom ritualu ogledaju se i vrijednosti i odnosi moći i bliskosti. Ona zamjenjuje formalnosti. U Americi se ljudi rukuju, u Francuskoj poljube tri puta, a u Bosni kažu: “Hajde kod mene na kafu.” Ako te neko pozove da “skočiš na jednu” iako zna da nemaš vremena — to je ljubav. Ili briga. Ili znak da se treba nešto reći, a riječ ne zna sama izaći bez kafe da je povuče za sobom.
U sarajevskim kafanama pije se s noge, ali samo dok se ne oslobodi ćošak. Jer kafa se ne pije žurno. Nije to redbull. To je meditacija.
Kafa i pamćenje…
Postoje ljudi s kojima si popio samo jednu kafu u životu — ali tu jednu pamtiš bolje nego desetine izlazaka, putovanja, pa čak i rođendana. Jer ta kafa nije bila obična: bila je nečiji osmijeh u trenutku kad ti je trebao, bila je dodir ruke dok ste hvatali šećer, bila je tišina koja nije boljela.
Šta znači popiti kafu?
U Bosni, “popiti kafu” ne znači popiti kafu. Znači napraviti mjesto u svom danu, u svom životu, za nekoga. Znači zadržati trenutak. Znači ne žuriti. Znači postojati.
I zato, kad ti neko kaže: “Aj’ na kafu” — ne odbijaj. Jer možda te ne zove na piće. Možda te zove na razumijevanje. Na sjećanje. Na oprost. Ili možda samo — na tišinu.
A ovako to rade drugi:
Etiopija je kolijevka kafe, ali i mjesta gdje se kafa pije kroz ritual koji traje više od sat vremena. Tri runde kafe: abol, tona, baraka — svaka simbolizira dublju povezanost sa gostima i zajednicom.
Italijani je piju stojeći, u dva gutljaja, naslonjeni na šank. Espresso, jak i kratak, kao i njihova jutra.
Turci kažu: “Jedna kafa pamti se četrdeset godina.” Njihova se pije u tišini, uz obaveznu simboliku: čitanje iz fildžana, kao ogledalo sudbine.
Šveđani imaju fiku, običaj – svakodnevnu pauzu za kafu i kolač, ritual smirenosti u najproduktivnijem dijelu dana.
Japanci su ritualizovali pripremu filter kafe do savršenstva — precizno, mirno, gotovo meditativno.
A Amerikanci? Oni trče s kafom. Ali možda zato i trče cijeli dan.
Stvar časti
Na kraju krajeva, kafa u Bosni nije stvar potrebe — to je stvar časti, mira i zdravog razuma. Možda nemamo vozove na vrijeme, možda papirologija traje vječno, ali kad je kafa u pitanju — tu smo tačni kao švicarski sat.
I dok ostatak svijeta grabi kroz život s termosicom u ruci, mi sjedimo, srčemo i rješavamo svjetska (i komšijska) pitanja s fildžanom u ruci.
Jer ovdje se ne kaže “imam vremena” — ovdje se kaže “ima li kafe?”
Dženita Hasović-Mirvić (Naj portal)
