Pratite nas

Sudbine

Kad Sajina frula ćurlikne, jal zasvira: U KOLU JE, NANE, IGRATI MILINA

Published

on

Ljubav prema fruli gajim iz djetinjstva. U prošla vremena svaka kuća je imala blago, pa se vrijeme čuvanja stoke na ispaši skraćivalo uz ćurlikanje frule – otuda se ona naziva i ćurlik.

Uglavnom su se svirale frule kupljenje na vašarima koje su rijetko imale sve tonove – bili su to suveniri ograničenih ili skoro nikakvih mogućnosti, kazuje Safet Salkanović, graditelj frula iz Tešnja.

Vrijedni domaćin, koji živi i stvara u tešanjskom selu Medakovo, pripovijeda da je prve korake u svijetu izrade starog duvačkog instrumenta napravio dok je bio dječak, ali se zbog nedostatka alata i potrebnog znanja za izradu i štimovanje frula sve, ipak, svodilo na igru.

“Moj stariji brat Nusret bio je izuzetan frulaš, posjedovao je frulu koju je izradio pokojni grditelj Ljubičić, ali nije mi dozvoljavao da je sviram izuzev u njegovom prisutvu. Vrijeme je prolazilo, a ja sam želio da napravim frulu koja će biti samo moja”, prisjeća se Safet za “Nezavisne” i dodaje da mu se želja ostvarila prije osam godina, kad je počeo izrađivati prve instrumente.

“Bilo je to daleko od profesionalizma, ali i među tim prvim frulama bilo je onih koje su bile dobre i pri sviranju ispuštale umilni zvuk”, evocira uspomene za “Nezavisne” kroz osmijeh čovjek kojeg poznanici odmila zovu Sajo.

“Znanje za izradu frula uglavnom sam sticao sam. Posredstvom profesora Seada Haračića iz Sarajeva, jednog među najboljim frulašima bivše Jugoslavije, upoznao sam mašinskog inženjera i graditelja frula Fadila Durguta. On mi je dao usmene smjernice koje su mi olakšale dalji rad”, objašnjava Sajo i dodaje da je dugo nabavljao potrebne burgije za određene tonalitete frule i sitne alate poput turpija, nožića, dlijeta te stolnog struga.

Kroz rad Sajo je spoznao da je najbitniji faktor za izradu frule suvo drvo – drvo koje se cijepa kao prisječak za loženje i puca kuda ono hoće, po godu. Takve komade drveta potrebno je sušiti tri do četiri godine, nakon čega idu na predobradu.

“Za izradu ovog duvačkog instrumenta najbolje je i najkvalitetnije drvo od stare sorte šljive madžarke, slijede bijeli bagrem, brekinja, dud, maklura, dren i vrste drveta iz uvoza abonus i palisander”, priča Sajo i objašnjava da je prirodno sušenje drveta najbolje – što se duže suši to je instrument bolji.

A proces da bi frula poprimila svoj karakteristični izgled veoma je dug.

“Kad imamo parče suhog drveta koje je grubo oblikovano u cilindrični komad stavljamo ga na strug i pravimo predmjeru. Onda bušimo unutrašnji zvučni stub burgijom, u zavisnosti koju frulu radimo. Takav izbušen komad bilo bi dobro ostaviti izvjesno vrijeme da se odmori i drvo dodatno umiri”, navodi Safet.

Dalje objašnjava da ovakav komad drveta impregrnira iznutra uljima na prirodnoj bazi te da je poželjno da ono bude što rjeđe da bi ga drvo bolje upilo. Slijedi stavljanje karike i skidanje viška drveta, izrada piska te štimovanje frule.

“U komad drveta koji ste strpljivo obrađivali potrebno je ugraditi svu teoriju muzike da biste na kraju dobili kvalitetan instrument”, naglašava Sajo.

Samouki zanatlija, koji osim jednodjelnih izrađuje i dvodjelne frule, kazuje da su za nastanak frule potrebni strpljenje, mirna ruka i ljubav prema zanatu. “Moraš biti horan i opušten da uživaš u radu, za nervozu nema mjesta”, kaže.

Kupaca za Sajine frule ima, od početnika koji žele da uče svirati, već formiranih frulaša kao i profesionalaca – u Medakovo dolaze iz svih republika bivše Jugoslavije, iz brojnih evropskih zemalja, Australije, Amerike.

A i majstor spretnih ruku frulu zasvira, kako kaže, za svoj gušt – većinom kada uradi frulu da vidi njene mogućnosti, ali više je baziran na izradu nego na sviranje.

Sajo kazuje da su zanatlije u graditeljstvu instrumenata u deficitu, ali da on stečeno znanje, koje se prema božjim zakonima ne smije kriti, nesebično dijeli i da je svima koju su željeli pomogao oko izrade frula.

“Svaki stari zanat ima perspektivu u budućnosti, jer se većina ljudi vraća izvoru i tradiciji. Ne treba nama tuđe – mi imamo svoje, treba da znamo prvo svoje pa onda tuđe, ako nam treba”, siguran je Safet.

Navodi da frula od nadležnih institucija u BiH nije priznata kao instrument, jer oni koji bi trebalo da rade svoj posao, ne podupiru očuvanje starih zanata.

“Od ovog zanata teško je živjeti ako nemaš stalan posao. Ja ga imam, hvala Bogu, a budžet dopunjavam izradom frula”, zaključuje čovjek, koji instrumete izrađuje za individualna i sviranja u orkestru, za kulturno-umjetnička društva i koji je ponosan na činjenicu da članovi Filharmonije iz Ljubljane sviraju na njegovim frulama. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending