Istinita sarajevska bajka o Šahdidar i Gazi Husrev-begu
U vremenu kad su brakovi rijetko počivali na ljubavi, Sarajevo je na početku 16. stoljeća bilo svjedokom jedne izuzetne i dirljive priče. Priče o Šahdidar hanumi, bivšoj robinji, i Gazi Husrev-begu, najvećem dobročinitelju i osmanskom namjesniku Bosne.
Tiha sluškinja
Šahdidar je bila robinja kod begove sestre Neslišah kada ju je Gazi Husrev-beg upoznao. Umjesto sudbine tihe sluškinje, život joj je ponudio ulogu voljene supruge. Beg ju je oslobodio i oženio – učinio je svojom jedinom ženom, iako im brak nije bio blagoslovljen djecom.
Ljubav koju su dijelili nadživjela je formalnosti. Nakon begove smrti 1541. godine, Šahdidar je nastavila njegovu misiju dobra i postala vakifa, ostavljajući trajne tragove u Sarajevu.
Između 1540. i 1556. godine, izgradila je džamiju i mekteb, smještene sjeveroistočno od Gazi Husrev-begovog hamama. U narodu je ta džamija bila poznata kao Džamija za banjom. Legenda kaže da je Šahdidar lično nadgledala gradnju, te da je džamija bila jedna od najljepših drvenih bogomolja tog doba.
Iako su zadužbine više puta nestajale u plamenu – najprije u pohodu Eugena Savojskog 1697, a potom i u velikom požaru 1879. – sjećanje na Šahdidar živi. Na mjestu gdje je bila džamija danas stoji stambena zgrada, a grob joj je, kao i džamija, izgubljen u vremenu.
Ipak, njena vakufnama je sačuvana, a iz nje izvire duboka mudrost žene koja je bila svjesna prolaznosti dunjaluka i vrijednosti trajnog dobra.
Šehidar hanuma
“Ovaj svijet je mjesto propasti, a ne kuća postojanosti…”, zapisala je Šahdidar hanuma, ostavljajući u amanet Sarajevo koje je zavoljela i kojem je dala srce.
Danas se više ne može precizno odrediti gdje se nalazila kuća u kojoj je živjela s begom, ali legenda kaže da je gledala prema njegovim zadužbinama.
Zadužbinama koje su se izgubile u požarima, ali nisu u sjećanju naroda.
Ova priča nema kraj kakav imaju bajke. Jer – za razliku od bajki – ovo se zaista dogodilo.
Dž. H. M. (Naj portal)
Imetak za sva vremena
Gazi Husrev-beg nije imao djecu, pa je sav imetak, za koji se govorilo da je silan, u Bosni i Rumeliji, zavještao za opću dobrobit i za sva vremena, kao veličanstveno svjedočanstvo o liku i djelu.
Imetak je uvakufio za izdržavanje svojih hajrata, stavljajući ga van svakog prometa koji ga može skrnavati, i slijedeći islamski princip preporučen od Muhammeda, a. s., da je imetak najbolje zavještati tako da formira trajno dobro.
Pročitajte još:
Čiček Hatun: Jedina Srpkinja koja je sultanu rodila dijete, završila u haremu i umrla u patnji
