Kad ode čovjek poput Halida Bešlića, ne utihne samo muzika. Utihne nešto u čovjeku.
Mjera običnog čovjeka
Kao da nestane jedan od rijetkih dokaza da se još uvijek može živjeti pošteno, jednostavno, mirno — i biti voljen.
Jer Halid nije bio samo pjevač.
Bio je mjera običnog čovjeka — ona tiha, nevidljiva linija između poštenja i uspjeha, između skromnosti i veličine.
U njemu nije bilo ničeg namještenog, ničeg pozerskog. Sve što je imao bilo je istinito: glas, lice, hod, osmijeh.
A istina, kad je jednom prepoznaš, više ti ne treba objašnjenje.
Ljudi su ga voljeli jer je bio – svoj.
A to je danas rijetkost.
U vremenu kad svi pokušavaju biti neko drugi, Halid je bio ono što jeste. Čovjek iz naroda, koji se nikada nije odvojio od zemlje iz koje je potekao. Bio je kao voda – čist, tih, a potreban svima.
U njegovoj jednostavnosti bilo je dostojanstva, a u njegovom pogledu — razumijevanja. Kad bi ga vidio, znao si da te neće procjenjivati, da ne gleda iznad tebe. I zato su ga svi osjećali kao svoga, kao nekog koga bi mogao sresti ispred prodavnice, na benzinskoj, u kafani.
U njemu nije bilo podjele – ni vjerske, ni političke, ni ljudske. Postojao je samo čovjek, i ono ljudsko u njemu.
Zato se danas mnogi pitaju — zašto je njegova smrt pogodila baš sve?
Možda zato što je Halid bio podsjetnik da nas još ima. Da ispod sve buke, laži i trke, još kuca nešto toplo, jednostavno i čisto u ovom narodu. Možda zato što smo u njemu vidjeli ono što smo nekad bili. I ono što bismo ponovo htjeli biti.
Nije on pjevao samo pjesme. On je pjevao o nama — o našim ljubavima, gubicima, o čežnji da ostanemo ljudi.
Zato se u svakoj njegovoj pjesmi osjeća miris doma, huk planine, težina puta, ali i neka tiha nada da je dobrota još moguća.
Halid je ogledalo naroda
Kad je otišao, nešto se u ljudima prelomilo. Ne samo tuga — nego osjećaj da je s njim otišao i jedan komad našeg poštenja.
Onog iskonskog, neiskvarenog dijela koji je vjerovao da dobro uvijek nekako pronađe put.
Halid je bio ogledalo naroda koji je, uprkos svemu, ostao željan dobrote. Zato su ga svi voljeli. Ne zato što je bio savršen, nego zato što je bio — iskren. Zato što je bio čovjek.
A u ovom vremenu, to je postalo rijetko kao pjesma koju znaš napamet, ali te i dalje rasplače svaki put kad je čuješ.
A. Mirvić (Naj portal)
Pročitakte još:
Dino Merlin se oprostio od Halida Bešlića: Putuj, bijela ptico, ti imaš sa čim pred Gospodara
