Kad je Drina bila marka, svijet je bio jednostavniji. Puno si manje imao, ali si nekako jasnije znao šta ti je i koliko ti je. Nisi se stalno uspoređivao sa drugima. Nisi sebi nabijao na dušu kredite, rate, dugove i očekivanja koja ti danas pojedu i ono malo mira što uspiješ naći.
Postratni period
Bio je to postratni period u kojem se, vjerovali ili ne, osjećalo nešto što danas gotovo potpuno nedostaje — nada. Ljudi su mislili da će sve ići samo nabolje. Da će plate rasti, da će država ojačati, da će život postati lakši. Imali su manje, ali su očekivali više.
Plate i penzije su tada bile male, ali i obaveze su bile manje. Nisi imao 15 pretplata, 30 troškova i 100 načina da potrošiš novac prije nego što si ga uopšte zaradio. Putovanja su bila san, ne standard. Auto se čekao, štedio, pazio. Stanovi su dolazili kroz nasljeđe, ne kroz 30 godina pod teretom banke.
Sve je bilo skromnije, ali, paradoksalno — ljudi su bili manje iscrpljeni. A onda pogledaš danas. Brojke su veće, sve je nominalno naraslo, ali osjećaj života kao da se smanjio. Imaš više stvari, ali manje vremena. Veće mogućnosti, ali i veće brige.
Gledamo unazad
Živimo u vremenu izobilja, ali ga mnogi ne osjećaju kao blagostanje. I dok gledamo unazad, jedna tabela može reći sve ono što riječi često ne mogu — da nije bilo lako ni tada ni sada, samo na drugačiji način.
A. Mirvić (Naj portal)
Pročitajte još:
‘NAJ TEMA’ Koliko nas uopće ima: Masovno iseljavanje mijenja lice Bosne i Hercegovine
