Pratite nas

Sudbine

Jovanka Miljković, udovica i najbolji majstor za gume: JAKA ŽENA NEMA MIŠIĆE, ONA IMA MOZAK!

Published

on

Da nisu svi poslovi za ženu, izreka je koju su mnoge dame opovrgle, pa tako i Jovanka Miljković (54) iz Smedereva. Vulkanizer ili vulkanizerka – svejedno joj je kako je zovu.

Ona je majstorica svog zanata, ali i svog života. Kada joj je sudbina servirala teške izazove, umjesto da se slomi, zavrnula je rukave, i obračunala se, i sa životom i sa sobom. Da muku bude veća u trenutku kada ostaje bez supruga, svoje životne podrške i oslonca, kćerka joj je na studijama, te treba otplatiti studije i zaraditi za goli život. Kako kaže to nije život, već preživljavanje.

Život Jovanki nije dao da bude izbirljiva, kada joj je suprug iznenada preminuo u naslijeđe nezaposlenoj Jovanki ostala je njegova vulkanizerska radionica puna mušterija. Kao žena apsolutno ništa nije znala o tom zanatu, te se nije ni uhvatila mijenjanja guma, već je pokušavala je da zaradi na druge načine. Između ostalog išla je na njivu da kopa, radila kao krojačica, sve je pokušavala, molila ljude da je zaposle, koji su je sažalijevali i obećavali, ali od posla ni traga.

„Trebalo je platiti studije djetetu, put za Beograd, ispite, živjeti. Radila sam šta sam stigla. Kopala, brala i redila voće, čistila kuće – počinje svoju priču o tome kako se uhvatila u koštac sa tugom i preuzela život u svoje ruke.

Priča još i kako ju je suprug često za života znao da kaže da će od te radnje uvijek moći da zaradi za hljeb – što joj je stajalo, kako navodi, u podsvjesti svo vrijeme dok je radila za druge.

Nesvjesno se osvijestila i zatvorila se 20 dana u vulkanizersku radionicu. Tamo je volonterski učila da mijenja gume.

„Ušla sam u radnju. Vidim ima guma, ima felni, materijala. Namontiram gumu – može. Stavim na balanserku – izbalansiram. Znam. Plašila sam se pritegnutih točkova, niskoprofilnih guma, hoću li imati snage ovako sićušna. Sebi sam rekla – ako možeš da radiš da mušterije budu zadovoljne, radićeš. Ako ne, nećeš. Kada sam vidjela da mogu, sve je počelo – kaže Jovanka.

Jovanka je završila školu za krojačicu – modelatora. Umjesto za šivaćom mašinom, gdje kroji haljine iz mašte, Jovanka se našla za mašinom, ali za balansiranje guma. I tako više od pet godina, jer kako kaže zbog svojih leđa, očiju, a i prašine koja izlazi iz mašine nije mogla da radi.

U početku je bilo teško. Kćerka, još studentkinja, pomagala je majci u radnji. Davala joj je Jovanka, lakše gume. Da se ne muči, žensko je, kaže. Ali, kćerka se ubrzo udala, pa je Jovanka ostala sama u kući i radionici.

„Sama svoja majstorica – kroz smijeh govori Jovanka, stalno ponavljajući koliko je sretna što je stare mušterije vratila, a nove dočekivala hrabro.

„Kad dođu nepoznati, misle da ja samo dočekujem mušterije, i traže majstora. Kad kažem da sam ja majstor, pitaju hoću li znati. Nude se da pomognu. Na kraju oduševljeno odlaze, i vraćaju se, jer u ovom poslu najvažniji kvalitet, Ne bi, kažu, dali Jovanku za pet muških vulkanizera, kroz smijeh priča dok popravlja šminku za slikanje.

I kolege su je, nekako, tek odskoro, prihvatile, iako su je u početku gledale ispod oka.

Dok pričamo, prekida nas mušterija. Slušamo kako mu Jovanka znalački objašnjava zbog čega gume valja pumpati azotom, kako su molekuli azota veći od molekula kiseonika, sporije istaču…

„Nikada nisam mislila da ću ovo raditi. Ali, život je čudo. Sada mi je ušlo pod kožu. Koliko god da je teško, posebno za ženu. Nekada uveče samo uspijem da se istruširam i zbogom pameti. Ali, kad na kraju dana prebrojim novac, zadovoljna sam, od ovog posla može lijepo da se živi – ističe majstorica Jovanka za portal žena.rs.

Prije nekoliko dana se vratila sa puta iz Makedonije, a slijedeće nedjelje ide na more. Na zidovima radionice svuda zalijepljene poruke ispisane Jovankinom rukom i ručicama njenih unuka, koji su kako kaže vitamin za njenu dušu.
Na jednom zidu piše:

“Pogrešno ste protumačili. Jaka žena nema mišiće. Ona ima mozak!”

Kada nije u vulkanizerskoj radnji, Jovanka uživa u vremenu provedenom sa unucima i balansira između pneumatika i pelena. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending