O Zoranu Kaleziću, njegovoj emociji u pjesmi, nema adekvatnih riječi. Poseban je. Publika ga je prihvatila s prvim njegovim pjesmama još prije 50 godina. I traje i danas, iako rjeđe nastupa, a gazi kroz 71. godinu života.

Jedan je od rijetkih pjevača koji nikada nije imao sukobe van scene, niti skandala. Zapjevao je na festivalu “Titogradsko proljeće”, te se publici predstavio pjesmom “Zbog đevojke Crnogorke”, a onda se preokrenuo u narodnjake I zasjao punim sjajem.

Kalezić piše knjigu, u kojoj će mjesta biti za sve njemu drage kolege, kojih više nema. Posebno poglavlje posvetio je slavnoj Silvani Armenulić, kojoj je i posvetio pjesmu, svoj veliki hit “Jednoj ženi koje nema više” iz 1978. godine. Napisao je na ceduljici u kafani.

Ulazio je u jedan restoran u Beogradu, a pjevačica pjevala “Noćas mi srce pati”. On zatreperi, emocije ga svladale. Od konobara zatraži olovku i na ceduljici počne pisati stihove “Za njom cvile violine, za njom plaču kapi kiše….”Sve je to kasnije i muzički uobličio, ali nije želio odmah da snimi pjesmu. Čekao je skoro dvije godine. Predstavio je na festivalu “Ilidža 78” u Sarajevu, a publici i novinarima je kazao da je pjesma posvećena Silvani tek kada je proglašena pobjedničkom.

Pjevač se sjeća perioda kada su se njegovi i Silvanini estradni putevi stalno ukršali. Bili su dio zajedničke ekipe, koja je punila dvorane širom bivše Jugoslavije ali i u inostranstvu.

“Bila je velika dama, lafica, izvanredan pjevač. Takva osoba se rađa jednom u 100 godina – iznosi Kalezić svoja sjećanja. Dodaje da je bila jednostavna, spontana, dobronamjerna, plemenita… Njih dvoje su se upoznali na njenom solističkom koncertu u Podgorici (tadašnji Titograd)

“Ja mlad pjevač, sanjam da budem na sceni, njoj pričam o svojim snovima, a ona me odvede do svog orkestra da probamo. Svidi joj se moje pjevanje i predloži mi da se javim Aci Stepiću. Ne znam kako mi je izletilo iz usta, ali ja njoj kažem “E kada bi ste vi” htjeli doći samnom u moje selo, da vas čuje moja majka. Ona meni neće vjerovati. Kako je bila na turneji po Crnoj Gori, Silvana pristane da nas posjeti.

Umjesto na sat dva, majka joj ponudi da spava u našoj kući dok nastupa po Crnoj Gori. Ona pristane, povede i mene na nastupe. Onda ja budem bezobrazan, pa joj kažem, vala kad bi mogli da odemo u moje rodno selo, pa da tamo održimo koncert za moje komšije. Silvana pristane i na to. Našla je neki termin za popodnevni koncert. Na brzinu odem do sela, kažem onim mojim Crnogorcima da dolazi Silvana, sklepamo neku pozornicu u tadašnjem Domu kulture. Izlijepimom plakate, jer je koncert sutra. Uh, tada sam bio najponosniji; zamisli mene sa velikom Silvanom ulazim u Dom kulture u mome selu, a za njom idu njena sestra Mirjana, Hoki, Aca Stepić…

Otkrio nam je Kalezić kako je Silvana jedino u njega imala povjerenja da vozi njene skupocjene fordove, kako joj je dao pjesmu “Željna sam rodnog doma”, jer joj se svidjela.

“Za života je Silvana sebi obezbijedila vječnost. Ponosan sam što sam bio njen miljenik, mada bih volio da me je mrzila, a da je živa i danas. Premlada nas je napustila – kazao nam je na kraju Zoran Kalezić (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Spomenar USPOMENE IZ VREMENA KADA SU KVAKA I ZORAN KALEZIĆ DERNEČILI PO SARAJEVU