Priča ove žene je dokaz da u životu ništa nije nemoguće! Naime, Amerikanka, koja je željela da ostane anonimna, dala je svog sina na usvajanje prije, čak, 40 godina. Međutim, jedan susret u pordavnici promijenio je sve. Scena je bila prava filmska. Nikada nije vjerovala u čuda, a upravo joj se jedno desilo. Njenu ispovijest sa portala “Love what matters” prenosimo vam u cjelosti:

Nikada nisam vjerovala u čuda. Dok sam odrastala, moja majka i sestra uvijek su pominjale neku višu silu, bilo da se radi o Bogu ili nekoj nezemaljskoj sili koja je van ljudskog razumijevanja, kada bi neki aspekt života krenuo nekim neočekivanim putem, ili kada bi dolazilo do sinhroniciteta. Morate tome da date ime i naravno – takve stvari su smatrane “čudom”.

Uvijek sam se tiho izrugivala pri pomisli na tu ideju. Meni je utjehu pružala ideja da je svijet nasumični haos i da je sve u njemu jedna neorganizovana slučajnost. To mi je imala najviše smisla. Religija mi je bila gurnuta pod nos, a iz poštovanja prema porodici jednostavno sam se složila sa njom. Ali uvijek sam je konzumirala sumnjičavo, sa puno pitanja i otvorenog uma. Ali sada mi je jasno da nešto postoji. Da li je to Bog ili viša sila, ko zna. Ali, sada znam da život ima neki smisao. Nešto što je veće od tebe i mene.

Kada sam imala 25 godina, moja kontrola rađanja nije uspjela. Nisam bila spremna da budem majka, otud i preventivne mjere za trudnoću. Nisam imala novca, zrelosti i mentalnog zdravlja da dam život drugom biću. Ali sam željela da imam dijete u pravom trenutku, željela sam da im pružim cijeli svijet i više od toga. Bila sam previše uplašena da abortiram, tako da sam na kraju rodila zdravog dječaka. Nisam rekla ništa svojoj porodici o tome zbog straha od osude. Mislili su da sam uzela neko vrijeme za putovanja da bih otkrila sebe. Beba je bila moja tajna.

Nakon što sam se porodila, dala sam dijete na usvajanje, kao što sam i planirala mjesecima unaprijed. Nisam željela da znam ko su usvojitelji, nisam znala ni koje su mu ime dali. Svaki detalj je bio kao dubok ubod nožem, pa nisam tražila nikakve informacije. Nisam mogla da podnesem rane. Krivica je bila nepodnošljiva. Ali znala sam da je u tom trenutku to bila najbolja odluka za mene.

Premotaću film gotovo 40 godina kasnije. Sada sam žena, razvedena, bez djece. Ovog puta to nije bio izbor. Mnogo sam željela djecu, ali nisam više mogla da trpim bol od pobačaja, ni fizički ni emocionalni. Zatvorila sam to poglavlje i nikada se nisam osvrnula, baš kao ni za mojom tajnom. Ipak, nisam mogla da ne pomislim da je to bila neka vrsta loše karme.

Fokusirala sam se na to da budem sestra, tetka, kćerka, jaka žena. Fokusirala sam se na ljubav i jačanje svog tijela, na svoj posao, širenje dobrote. I zaista sam bila sretna. Ali je nešto uvijek nedostojalo u mom životu, bez obzira na sve lijepo, postojala je ta tuga koja se neprestano javljala.
Ali to se sada promijenilo. Kada sam se preselila u Kalabasas, bila sam sretna jer sam promijenila okruženje i pejzaž. Uprkos lijepim uspomenama, stalno su mi se vraćali crni oblaci i beskrajni pljuskovi Portlanda. Nisam znala da će uz sunčano, kalifornijskom nebo nešto drugo osvijetliti moj svijet i popuniti tu bolnu rupu u grudima.Jednog jutra sam otišla u nedjeljnu nabavku, i po običaju počela sam u kolica da ubacujem tikvice, začine, orašaste plodoce, voće… Ja sam brz kupac, volim da uđem i izađem iz radnje što prije. Dok sam išla do rafova gdje stoje začini, udarila sam o čovjeka. Bio je visok preko 180 cm i nosio je uniformu. Popunjavao je police, a ja sam mu izbila kutije iz ruku prilikom udarca.

“Tako mi je žao”, rekla sam mu, mahnito pokušavajući da pokupim stvari.

“Ne brinite, gospođo. Ja ću to”, rekao mi je, smiješeći se.

Bila je to interakcija u djeliću sekunde, ali je nikada neću zaboraviti. Otišla sam kući tog dana u najčudnijem raspoloženju. Osjećala sam kao da moj mozak hoće nešto da mi kaže, ali nisam mogla da proniknem u to. Stalno sam razmišljala o čovjeku u prodavnici i njegovom osmjehu. Ne na romantičan način, već na bizaran, nekontrolisan način koji potresa dušu. Osjećala sam se kao da sam ga poznavala ranije, vidjela u prošlom životu. Ili možda u snu. Bio je to tako minijaturni trenutak mog života, a ipak mi je donio toliko topline. Uprkos dubini ovog trenutka, odbacila sam ga i nastavila sa svojim životom.

Vraćala sam se u istu prodavnicu više puta, ali sam ga naredni put vidjela tek tri i po mjeseca kasnije. On mi više nije bio u prvom planu, ali nisam ga zaboravila, moj mozak mi to nije dozvolio. Dakle, kada sam ga jednom ugledala kako odmara na pauzi za ručak, sjela sam tačno preko puta njega.

“Da li te poznajem”, pitala sam.

Uvijek sam bila direktna žena. Podigao je pogled sa svoje knjige i rekao:

“Ne, da li ja vas poznajem?”.

Odmahnula sam glavom.

“Pa, onda se valjda ne poznajemo. Drago mi je da se sad upoznajemo. Ja sam Timoti”, rekao mi je.

Proćaskali smo, a onda sam mu rekla:

“Da se vratim na vaše pitanje, osjećam se kao da vas poznajem možda. Ovo će zvučati čudno, ali osjećam se kao da sam te ranije vidjela u snu”.

Tada su iz mojih usta izašle riječi koje moj mozak još nije ni obradio:

“Da li ste usvojeni?”.

Prokomentarisao je kako je to prilično iznenadno pitanje, ali je odgovorio potvrdno. Bio je usvojen, ali su mu i otac i majka preminuli. Otac je nastradao u saobraćajnoj nesreći kada je imao 7 godina, a njegova majka od raka dojke i to samo dva dana prije njegovog 38. rođendana. Ta rana je još bila svježa.

Pitala sam ga koliko godina ima, a on mi je odgovorio da će ove godine napuniti 40. Osjetila sam kako mi srce jače kuca… Pomislila sam: “Rodila sam dijete prije 40 godina…” Ali, to nije bilo moguće.

Ćaskali smo još malo, ali ne znam o čemu… U jednom trenutku je dodao: “Još uvijek ne poznajem svoju biološku majku”.

Kada sam otišla kući, kao luda sam počela da tražim na Internetu sve o usvajanju i kako da pronađem usvojitelje. Vrlo brzo sam pročitala o DNK testovima porijekla. Nikada ranije nisam to radila, ali sada sam osjećala da je to apsolutno neophodno. Zajednički snovi, godine, moje unutrašnje osjećanje… Činilo se da je sve usklađeno nekom neobjašnjiovm magijom. Osjećala sam kao da je moj život film koji ide po određenom scenariju.

Poslije nekog vremena, suočila sam se imenom svog sina. Potvrđeno je – moj sin, moja beba. DNK je sve pokazao. Ali on se nije zvao Timoti, kao čovjek u prodavnici. Osjećala sam malo razočaranje. Bila sam sigurna da je to on. Ali, sam bila i sretna.

Razmišljala sam o pokušaju da pronađem sina svih ovih godina, ali sam mislila da je sebično da tražim dijete kojeg sam se odrekla samo zbog bola koji osjećam. Nisam željela da remetim mir i normalan tok bilo čijeg života i da upadnem u porodicu koja je toliko dugo živjela bez mog prisustva. Bilo je to nametljivo i pogrešno. Ali nešto u meni, iz nekog razloga, govorilo mi je da je vrijeme da sada pokušam. Trenutak se činio idealan, ja sam u svojim 60-im i pomislila sam: “Sada ili nikad”.

Prve tri nedjelje čekanja su bile bolne. Ali poziv je konačno došao:

“Zdravo.

“Zdravo, ovdje Timoti, tvoj sin. Dobio sam tvoje mejlove.

“Timoti… Mislila sam da se zoveš Rob. Moj sin se zove Rob, tako je pisalo…

“Rob je moje ime pri rođenju, ali se tovem Timoti. Ili Tim, ako želite.

Oči su mi se napunile suzama. Tijelo mi je bilo deset tona lakše, a srce teško od ljubavi.

“Tim. Vidjela sam te u svojim snovima… Takođe, naletjela sam na tebe u kupovini.

Neko vrijeme je ćutao. Samo je jecao, a moje suze su tekle zajedno sa njegovim. U tom trenutku sam znala šta je mojoj duši nedostajalo svih tih godina. Nedostajao mi je moj Tim.

Nikada nisam vjerovala u čuda, ali ovo… Ovo je bilo čudo najveće vrste. Ubijeđena sam da me je Univerzum doveo u Kaliforniju, u tu prodavnicu sa namirnicama, poslao snove, a kasnije i mog sina… I to baš kad je moj sin bio u bolu, kada mu je ponovo bila potrebna majka. Znam da je neću zamijeniti i ne želim, ali obećavam da ću ga voljeti bezuslovno. Nikada ga više neću ostaviti. Univerzum nas je spojio i biće potrebna vojska da nas razdvoji. (Naj portal)