Sudbine

Jedinstven hobi u svijetu: ZA NEPUNE ČETIRI DECENIJE MARKO PRIKUPIO OKO 15.000 OSMRTNICA

Published

8 mjeseci

09/01/2024

Zvuči nestvarno ali je istinito: prikupljanje osmrtnica je hobi Marka Strukara iz Viteza! Ovaj sikusni kalemar i susretljiv Vitežanin, za skoro četiri decenije prikupio je oko 15.000 osmrtnica i u svoj dnevnik uredno ubilježio pokopane osobe.

Zbog ovog možda jedinstvenog hobija u svijetu postao je poznat i izvan granica naše domovine. Kazao je uz pomalo zagonetni smiješak:

„Neko skuplja stare automobile, metalne valute ili poštanske markice, a ja eto što niko ne radi, prikupljam „putovnice“ za onaj svijet.

Marko, koji je omiljen i cijenjen među prijateljima kao poštenjačina i veseljak, kaže kako je počeo skupljati osmrtnice slučajno. Čim se saznalo za njegov nesvakidašnji hobi postao je meta novinara koji su se uvjerili da to radi „temeljito“ poput nekih hroničara. Za svaku smrtovnicu postoji uredna bilješka, fotografija umrlog, kraća biografija umjesto ukopa, godina, datum…

„„Kao u matičnom uredu, kada tražite smrtni list pokojnika“, pojašnjava ovaj jedinstveni kolekcionar i nastavlja priču:

„Prva osmrtnicu koju sam skinuo sa stabla lipe u Vitezu i odložio u moju arhivu bila je osmrtnica moje majke. Bilo je to 20.novembra 1979. godine kada sam se vraćao iz treće smjene. Od tada ne mogu proći pored osmrtnice, a da je ne skinem i odložim u moju arhivu. Teško mi je pojasniti što me to privlači, ali volim imati ovakvu vrstu „dokumentacije“, prvensveno zbog dragih ljudi koje sam poznavao, svojih prijatelja i poznanika. Jednom i ne samo jednom sam kazao kada bi mi na jednu stranu stavili osmrtnicu, a na drugu kilogram pečenog mesa, ja bih posegnuo rukom za osmrtnicu!

U svojoj „Kolekciji“ Marko sakupljao je osmrtnice svih nacionalnosti. Kaže kako se po njemu prijateljstvo ne dijeli po imenima i vjeri, te otud njegov hobi ima ono „bolju stranu“ – zabilježiti „Bogom danu“ istinu. Na jednom mjestu u njegovim zabilješkama, zabilježeno je i sačuvano jedno vrijeme i ljudi koji su živjeli i prijateljovali zajedno.

Na pitanje novinara da li je imao poteškoća u skupljanju osmrtnica, uvijek dobronamjerni Marko je kazao da nije, našalio se na račun svoje supruge Nevenke koja je kazala da bi voljela da je izabrao neko drugo „zanimanje“ da bi potom ispričao anegdotu:

„Nikada neću zaboraviti kada me je moj imenjak,Marko zaustavio na ulici i zamolio da ne skidam osmrtnicu njegove mati dok bar ne prođe jedna sedmica. Kako me znaju da sam iskren rekoh mu: “Imenjače, da si ti meni živ i zdrav, osmrtnica je već u mom džepu.“

Inače, Marko je priznao da ga je u ovaj hobi uveo jedan novinar sa kojim sarađuje i koji mu dođe nešto kao savjetnik za medije. Isti novinar mu je savjetovao i da svaki razgovor sa novinarima koji dođu da naprave priču o više nego neobičnom hobiju – naplaćuje. Tako je Marko svojevremeno sačekao reportere „Dana“ sa riječima:

“Koliko vi to plaćate? Oni prošli su mi dali 1.700, a ovi drugi 300.”

I svaki put je dobijao „honorar“. (Naj portal)

Tagovi:Marko Strukar osmrtnice

Sljedeća vijest

Zbog njegove neukusne šale: RAZVELA SE OD MUŽA SAMO 48 SATI NAKON VJENČANJA

Predhodna vijest

Ostavila ga jer nema prirodne zube: GADI MI SE NJEGOVA PROTEZA

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

2 sedmice

30/08/2024

NajPortal.ba

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)