Pratite nas

Sudbine

Jasminka i Edvard Galić se ne kaju što su kupili „mačka u vreći“: TO JE, IPAK, NAŠ AUTOMOBIL IZ SNOVA

Published

on

Teško se oteti utisku da ponekad u životu ključnu ulogu odigra prst sudbine. Kada su se Jasminka i Edvard Galić u aprilu 2019. zaputili na Maltu, planirali su posjetiti i lokalni muzej klasičnih automobila, smješten samo nekoliko metara od njihovog hotela. Kako i zašto nisu uspjeli, nije važno, ali su se vratili u Hrvatsku, a da u njemu nisu bili.

Nije to za njih bila samo jedna od usputnih zanimacija, oboje su već duže vrijeme u svijetu automobilizma, zapravo su se i upoznali na jednoj streetrace utrci.

Ako vam imena nisu poznata, to je zato što ih svi znaju po nadimcima. Edo je godinama vozio streetrace, jedna je od najvećih legendi u domaćoj istopriji utrka na 402 metra.

Mnogi se sjećaju njegove Opel Ascone, Chevrolet Malibua, te nakraju i Camara SS sa 1076 KS, koji je odigrao važnu ulogu i u ovoj priči. Jammie je, pak, već nakon jednog vozačkog nastupa prešla u svijet organizacije utrka i suđenja.

Kako Malta ima odličnu streetrace scenu i sjajnu stazu, vratili su se već ujesen, a sada im je Malta Classic Car Museum bio na prvom mjesto “to do” liste. Zapravo, na drugom, iza utrke na koju su došli. Otišli su tako u muzej i tamo se zaljubili u nekakav bijeli automobil, za koji nisu imali pojma odakle je i o čemu je riječ.

Pisalo je da se zove Salmson S4-61 L i da datira iz 1951., no to im, kao ni gotovo nikome drugom, nije značilo mnogo.

U tom su muzeju neki izlošci stalni, a neki na prodaju, pa su shvatili da ga mogu ne samo razgledati, nego i kupiti. U to su vrijeme završavali pregovore oko prodaje Camara u Holandiju, a kako Edo više nije namjeravao voziti utrke, zaključili su da bi im nabavka oldtimera mogla označiti novu fazu u životu i dogovorili posao s vlasnikom muzeja.

Ovdje dolazimo do priče o sudbini. Ovaj je Salmson inicijalno prodan u južnoj Francuskoj, u gradu Aix-en-Provence, odakle je kasnije uvezen u Italiju i završio u jednoj velikoj kolekciji oldtimera u Bariju. Talijanski ga je vlasnik 2013. restaurirao, promijenivši pritom boju iz crne sa crvenom unutrašnjošću u bijelu s plavom.

Kako piše Jutarnji list, na Maltu je stigao kao dio veće grupe klasika kupljene od tog kolekcionara – u maju 2019., nekoliko sedmica nakon što su Galići prvi puta bili ovdje. Da su uspjeli prema planu otići u muzej tokom prve posjete, sudbine bi im se mimoišle i vjerobatno ga nikada ne bi vidjeli, a kamoli kupili.

Uglavnom, kupovina je finalizirana u proljeće sljedeće godine, te su po svoj Salmson otišli automobilom s prikolicom, koji su ostavili na čuvanom parkingu na Siciliji, trajektom otplovili do Malte – i potom zamalo odustali od kupovine.

Automobil, pokazalo se, gotovo da i nije vožen nakon restauracije, probna vožnja usadila im je strah, gume su bile deformirane, kočnice zapekle…

Činilo im se da se upuštaju u ponajveću ludost u životu. Nisu ga se usudili voziti ni kratkim putem od muzeja do trajektne luke, nego su uzeli šlep do luke, ondje ga uspjeli upaliti i uvesti na trajekt koji je polazio u pet ujutro.

Raspoloženje im se, međutim, radikalno promijenilo već dolaskom na Siciliju. Auto je imao stare talijanske registarske tablice, a to je otvaralo sva vrata, svi su bili nasmiješeni i ljubazni, poklonili su im i bonove za besplatne kafe po pumpama uz autoceste, koje su obilno koristili u dugoj vožnji do kuće.

Kroz Sloveniju su prošli dan prije uvođenja prvog lockdowna, a kada je nekoliko dana kasnije proglašen i u Hrvatskoj, sve je stalo, što im je donijelo dodatne komplikacije.

Starodobna vozila koja dobiju adekvatnu kategorizaciju Hrvatskog oldtimer saveza, naime, izuzeta su od plaćanja posebnog poreza na motorna vozila, ali da bi to bio slučaj dužni ste tu potvrdu dobiti u roku od petnaest dana od unosa – što njima u tom trenutku nije pošlo za rukom.

Tako da su ipak morali platiti porez i tek su nakon dva mjeseca, kada su uspjeli riješiti potvrdu, zatražili povrat novca. Premda su im mnogi govorili da se uzalud nadaju, sve je išlo glatko i novac im je ubrzo vraćen.

Inače, Salmson je ugledna francuska tvrtka koja je izrađivala zrakoplove, a potom je izuzetno visoke standarde prenijela i na automobilsku produkciju, pa su izrada i korišteni materijali bili iznimno kvalitetni.

Utoliko se i strah nakon probne vožnje pokazao neosnovanim. Edo je mehaničar, vrlo je brzo osposobio sve sklopove, otkrivši da ozbiljnijih problema zapravo nema.

Najtoplijeg ljetnog dana 2020. zaputili su se na konačni ispit, vožnju do prijatelja u Petrinju, zaključivši da će se sve eventualne mane najprije pokazati u tim ekstremnim uslovima. Kada je Salmson položio taj ispit, bilo je jasno da je njihov “mačak u vreći” postao divan, elegantan automobil, jedan od malo sačuvanih primjeraka u svijetu.

Zapravo je riječ o predratnom modelu, čija je proizvodnja nakon rata obnovljena. S motorom od 1732 ccm i 50 KS nije brz za današnje standarde, no bez problema vozi u gradskom i prigradskom saobraćaju, čak i u kolonama. U tri godine imao je tek jedan kvar, nakon kojeg je Edo rastavio mjenjač – što inače ne radi niko na svijetu osim dvojice specijalista, jednog u Holandiji i drugog u Njemačkoj – i sam ga popravio. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending