Teško se oteti utisku da ponekad u životu ključnu ulogu odigra prst sudbine. Kada su se Jasminka i Edvard Galić u aprilu 2019. zaputili na Maltu, planirali su posjetiti i lokalni muzej klasičnih automobila, smješten samo nekoliko metara od njihovog hotela. Kako i zašto nisu uspjeli, nije važno, ali su se vratili u Hrvatsku, a da u njemu nisu bili.
Nije to za njih bila samo jedna od usputnih zanimacija, oboje su već duže vrijeme u svijetu automobilizma, zapravo su se i upoznali na jednoj streetrace utrci.
Ako vam imena nisu poznata, to je zato što ih svi znaju po nadimcima. Edo je godinama vozio streetrace, jedna je od najvećih legendi u domaćoj istopriji utrka na 402 metra.
Mnogi se sjećaju njegove Opel Ascone, Chevrolet Malibua, te nakraju i Camara SS sa 1076 KS, koji je odigrao važnu ulogu i u ovoj priči. Jammie je, pak, već nakon jednog vozačkog nastupa prešla u svijet organizacije utrka i suđenja.
Kako Malta ima odličnu streetrace scenu i sjajnu stazu, vratili su se već ujesen, a sada im je Malta Classic Car Museum bio na prvom mjesto “to do” liste. Zapravo, na drugom, iza utrke na koju su došli. Otišli su tako u muzej i tamo se zaljubili u nekakav bijeli automobil, za koji nisu imali pojma odakle je i o čemu je riječ.
Pisalo je da se zove Salmson S4-61 L i da datira iz 1951., no to im, kao ni gotovo nikome drugom, nije značilo mnogo.
U tom su muzeju neki izlošci stalni, a neki na prodaju, pa su shvatili da ga mogu ne samo razgledati, nego i kupiti. U to su vrijeme završavali pregovore oko prodaje Camara u Holandiju, a kako Edo više nije namjeravao voziti utrke, zaključili su da bi im nabavka oldtimera mogla označiti novu fazu u životu i dogovorili posao s vlasnikom muzeja.
Ovdje dolazimo do priče o sudbini. Ovaj je Salmson inicijalno prodan u južnoj Francuskoj, u gradu Aix-en-Provence, odakle je kasnije uvezen u Italiju i završio u jednoj velikoj kolekciji oldtimera u Bariju. Talijanski ga je vlasnik 2013. restaurirao, promijenivši pritom boju iz crne sa crvenom unutrašnjošću u bijelu s plavom.
Kako piše Jutarnji list, na Maltu je stigao kao dio veće grupe klasika kupljene od tog kolekcionara – u maju 2019., nekoliko sedmica nakon što su Galići prvi puta bili ovdje. Da su uspjeli prema planu otići u muzej tokom prve posjete, sudbine bi im se mimoišle i vjerobatno ga nikada ne bi vidjeli, a kamoli kupili.
Uglavnom, kupovina je finalizirana u proljeće sljedeće godine, te su po svoj Salmson otišli automobilom s prikolicom, koji su ostavili na čuvanom parkingu na Siciliji, trajektom otplovili do Malte – i potom zamalo odustali od kupovine.
Automobil, pokazalo se, gotovo da i nije vožen nakon restauracije, probna vožnja usadila im je strah, gume su bile deformirane, kočnice zapekle…
Činilo im se da se upuštaju u ponajveću ludost u životu. Nisu ga se usudili voziti ni kratkim putem od muzeja do trajektne luke, nego su uzeli šlep do luke, ondje ga uspjeli upaliti i uvesti na trajekt koji je polazio u pet ujutro.
Raspoloženje im se, međutim, radikalno promijenilo već dolaskom na Siciliju. Auto je imao stare talijanske registarske tablice, a to je otvaralo sva vrata, svi su bili nasmiješeni i ljubazni, poklonili su im i bonove za besplatne kafe po pumpama uz autoceste, koje su obilno koristili u dugoj vožnji do kuće.
Kroz Sloveniju su prošli dan prije uvođenja prvog lockdowna, a kada je nekoliko dana kasnije proglašen i u Hrvatskoj, sve je stalo, što im je donijelo dodatne komplikacije.
Starodobna vozila koja dobiju adekvatnu kategorizaciju Hrvatskog oldtimer saveza, naime, izuzeta su od plaćanja posebnog poreza na motorna vozila, ali da bi to bio slučaj dužni ste tu potvrdu dobiti u roku od petnaest dana od unosa – što njima u tom trenutku nije pošlo za rukom.
Tako da su ipak morali platiti porez i tek su nakon dva mjeseca, kada su uspjeli riješiti potvrdu, zatražili povrat novca. Premda su im mnogi govorili da se uzalud nadaju, sve je išlo glatko i novac im je ubrzo vraćen.
Inače, Salmson je ugledna francuska tvrtka koja je izrađivala zrakoplove, a potom je izuzetno visoke standarde prenijela i na automobilsku produkciju, pa su izrada i korišteni materijali bili iznimno kvalitetni.
Utoliko se i strah nakon probne vožnje pokazao neosnovanim. Edo je mehaničar, vrlo je brzo osposobio sve sklopove, otkrivši da ozbiljnijih problema zapravo nema.
Najtoplijeg ljetnog dana 2020. zaputili su se na konačni ispit, vožnju do prijatelja u Petrinju, zaključivši da će se sve eventualne mane najprije pokazati u tim ekstremnim uslovima. Kada je Salmson položio taj ispit, bilo je jasno da je njihov “mačak u vreći” postao divan, elegantan automobil, jedan od malo sačuvanih primjeraka u svijetu.
Zapravo je riječ o predratnom modelu, čija je proizvodnja nakon rata obnovljena. S motorom od 1732 ccm i 50 KS nije brz za današnje standarde, no bez problema vozi u gradskom i prigradskom saobraćaju, čak i u kolonama. U tri godine imao je tek jedan kvar, nakon kojeg je Edo rastavio mjenjač – što inače ne radi niko na svijetu osim dvojice specijalista, jednog u Holandiji i drugog u Njemačkoj – i sam ga popravio. (Naj portal)
