Pratite nas

Sudbine

Ja sam seljak u srcu i duši: ŠTA MILANU TOMIĆU, KOJI TRAŽI ŽENU, PIŠU ŽENE I DJEVOJKE?

Published

on

Kada je Milan Tomić (43) iz sela Gojna Gora kod Gornjeg Milanovca okačio status na fejsbuku da traži djevojku, ženu, domaćicu – ponude su samo počele da se nižu, a najozbiljnija kandidatkninja je iz Beograda, sa Senjaka.

Međutim, kako kaže ovaj seljak tople duše, većina od tih deset-dvanaest djevojaka, ipak, nisu onakve kakve je on zamislio.

“Jave se porukom ili mi pošalju zahtjev za prijateljstvo pa pitaju gdje sam. Možda jednu mogu da izdvojim, koja bi mogla da se uklopi u seoski život… Živi u Beogradu, na Senjaku i ima 28 godina. Kaže da ima majku i da je zaposlena, radi u nekoj trgovinskoj radnji, a završila je saobraćajnu školu.

Ona bi možda i došla, ali bolesna joj je majka, pa ne može da je ostavi. Ona mi je možda najozbiljnija i ovako u komunikaciji najbliža, baš se razumijemo. Razmijenili smo brojeve telefona i baš smo se jutros čuli – priča Milan.

Rado bi došao u Beograd da je upozna, ali trenutno mu je noga u gipsu. Kada je spomene, kao da se sve promijeni u trenu.

“Ona je ovako, malo buca, ali fino dijete. Baš mi se mnogo dopalo kadgod, na primjer, priča sa mnom, pita me na početku „Kako ti je mama“ ili kaže „Pozdravi mi mamu“, pošto ona živi sama s majkom i ja živim sam sa majkom – priča nam Milan.

Milan uživa u svojoj Gojnoj Gori i prirodi koja ga okružuje. San mu je da kraj sebe ima srodnu dušu, s kojom će dijeliti život u prirodi i, ako Bog da, imati dječicu koja će trčkarati oko njih. Gaji ovce, ima kupine i maline, od dva hektara zemlje uspio je da obezbijedi sebi lijep prihod… A, vrijeme prolazi, 43. mu je godina.

“Lijepa je lokacija. Ja sam od centra Čačka udaljen 30 kilometara, a to je 25-30 minuta vožnje kolima. Lijepo je mjesto, ali na selu ne može da se bude stalno dotjeran, mora nekad da se ide u njivu. Kažem im, „Ne možeš ti da budeš na selu uvijek dama, moraš da obuješ nekad i opanke“ – priča nam Milan.

Javila mu se, kaže, i jedna Požarevljanka. Ona bi, kada bi došla, sa sobom povela i mališana. I to ne bi Milanu bio problem, za djecu uvijek ima mjesta, ali ipak joj je postavio jedan uslov.

“Zaposlena je, radi u vrtiću i ima svoje dijete, muško 5 ili 6 godina. Ona kaže „Je l’ bi tebi smetalo to što ja imam dijete?“. Ja kažem – ja djecu volim i decu obožavam, ne bi mi smetalo ali… Iskreno da razgovaramo, pod uslovom da imam i ja jedno svoje, da imamo jedno zajedničko. To je ono za šta se živi… – ispričao je za “Alo” Milan.

Dodaje Milan da je i sa ovom djevojkom u kontaktu, a ostale su mu se, priča, uglavnom javljale iz radoznalosti.

“Jedna me je malo i povrijedila. Rekla mi je, vi ste ona sirova seljačna. Tako da sam prekinuo s njom komunikaciju – priča Milan.

A bio je tu još jedan razlog, priča Milan. Prije uvrede ona je tražila i jednu uslugu – došla bi sigurno, ali da joj se plati put.

“Ali ja imam jedno ružno iskustvo. Prije možda pet godina sam u oglasima pronašao djevojku iz Stare Pazove i ona kaže da bi došla da se upoznamo, ali je tražila da joj pošaljem par hiljada dinara da ona dođe. Kao da sam bio bez mozga, nešto me opilo, opčinilo, nemam pojma, dao sam joj 5.000 dinara… – priča Milan priču čiji je epilog bio tužan.

Čekao je na stanici, dolazili su autobusi, a djevojke nije bilo.

Kako kaže, u njegovom selu ima oko 200 momaka (od 25 do 65 godina) koji još čekaju i još se nadaju ženidbi. Dok nije bilo interneta, žene su tražili i preko oglasa.

“Dva moja brata od ujaka nisu oženjeni, jedan je 1984. i jedan 1987. godište imam komšije koji se nisu oženili, od 59 godina, dvojicu od 65 i jednog od 63. Imam prijatelja, keramičara, mnogo dobar čovjek. Imam i dva momka mlada od 25, njihov otac je ostao na selu, oni su blizanci, mladi su momci, koji imaju sve, ne fali im ništa da stave u kuću. Mnogo dobra porodica, mnogo dobri momci. Imaju 30 grla muznih krava sad u štali. Oni predaju svaki dan u prosjeku 500 litara mlijeka dnevno. I takvi ljudi da ostanu sami, pa to je stvarno grehota. – kaže Milan na kraju. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending