Pratite nas

Sudbine

Ja Filipinka, a ti si Bosanac: LJUBAVNA PRIČA INGRID I ADNANA OŠTRAKOVIĆA IZ GRAČANICE

Published

on

Ingrid Andrade je Filipinka koju je ljubav prema Adnanu Oštrakoviću dovela u mjesto Miričina kod Gračanice. Njihov zajednički život ispunjavaju dvije kćerke, a snagom ljubavi savladavaju prepreke, pokazujući da različitosti sklopljene u cjelinu predstavljaju veliko bogatstvo.

Danas 41-godišnja Filipinka Ingrid Andrade prije okvirno devet godina živjela je i radila u Dubaiju, a posredstvom zajedničkog prijatelja na društvenoj mreži Facebook stupila je u kontakt sa Adnanom Oštrakovićem, koji je u to vrijeme bio na radnom angažmanu u Afganistanu.

Nedugo poslije stupili su u vezu na daljinu, a viđali su se svaka tri ili četiri mjeseca. Kako je vrijeme odmicalo njihova ljubav je bila sve jača te je sasvim prirodnim slijedom dvije godine nakon upoznavanja došlo do vjenčanja u Dubaiju gdje su zvanično počeli koračati istim životnim putem.

Za razliku od Adnana, Ingrid je morala napraviti znatno veći korak koji je podrazumijevao preseljenje u Bosnu i Hercegovinu, odnosno njegovo rodno mjesto Miričina nadomak Gračanice.

Zanimljivo je u ovoj porodici. Ingrid je solidno savladala bosanski jezik, nekako se snalazi, ali posebno joj je zanimljiva zima.

Prije vjenčanja Adnan je samo jednom boravio na Filipinima gdje je upoznao porodicu svoje buduće supruge, ali se i susreo sa tamošnjim načinom života, za koji nam kaže da je drastično drugačiji u odnosu na onaj u našoj zemlji.

“Deset dana mi je trebalo da se naviknem na boravak na Filipinima, prvenstveno zbog klimatskih uslova, ali i kulturološkog šoka koji sam doživio. Tamo je izuzetno vruće sa velikom koncentracijom vlažnosti zraka, mnogo ljudi je na ulicama, a svojim ponašanjem pokazuju da su navikli na različitosti u nacionalnostima i rasama.

Čudno mi je bilo kako mi se drugi obraćaju na način da me uzdižu iznad sebe. Samim tim što sam druge rase, otvorili su mi neka vrata koja bi mi inače bila zatvorena da smo isti. Za razliku od nas, veoma poštuju drugog i drugačijeg i sasvim sigurno da se Ingrid nije bilo jednostavno navići na bh. okruženje”, ističe Adnan.

A dok je Ingrid donosila odluku o prelasku u našu zemlju, ni Adnanu nije bilo sasvim jednostavno roditeljima saopćiti da je ljubav njegovog života zapravo Filipinka te da će s njom stupiti u brak.

“Prvo pitanje koje sam dobio, bilo je zašto se nisi oženio ovdje? Ali, ja sam bio i previše tvrdoglav, a uz to sam Ingrid mnogo i volio da bih donio neku drugačiju odluku. Mi imamo različite karaktere, ali mi odgovaraju neke njene crte iz svega toga. Po meni, to je to. Sasvim suludo je tražiti osobu koja je ista kao vi, a kroz našu dosadašnju nadogradnju postali smo bolje verzije sebe”, kaže Adnan.

Za Bosance i Hrecegovce kaže da su specifični i po količinama slatkiša koje pojedu, što nije slučaj na Filipinima. Također, kroz smijeh za naše muškarce kaže da su veoma tvrdoglavi, što je prvenstveno uvidjela kroz svog supruga.

“Ne volim slatko, niti pijem kafu, ali vi to obožavate, posebno moj suprug koji uživa u čokoladi. Također obožavate hurmašice i baklavu koju još uvijek nisam pripremala jer je za to zadužena moja svekrva koju sam posmatrala tokom obavljanja tog posla”, navodi Ingrid, koja obožava jesti ćevape, janjetinu te lepinu sa nadjevom od istopljenog sira i kajmaka.

U kući Oštrakovića i kuhinja se razlikuje od one u komšiluku. Ingrid nastoji kombinirati azijske, američke i bosanske namirnice koje u konačnici dovode do jedinstvenog ukusa, ali i mirisa jela, koje često voli obogatiti sa soja sosom.

“Babo (Adnanov otac, op.a.) obožava jesti sve što ja pripremim, dok mama (Adnanova mama, op.a.) uživa u konzumiranju mojih kolača i ostalih slastica. Ali, na njima se vidi neobičnost svaki put kada pripremim nešto novo. Prvo ‘prelome’ pa tek onda počnu konzumirati, ali na kraju budu zadovoljni”, dodaje Ingrid na čiji račun za kulinarska umijeća i Adnan daje izuzetno pozitivne ocjene.

S obzirom na to da sve namirnice ne može kupiti u našim prodavnicama, azijsko povrće i voće uzgaja u bašti i plasteniku koje sama obrađuje.

“Uzgajam gorku dinju, kineski kupus, duge mahune, rebrasti krastavac, čajote (vrsta meksičnog krastavca), slatki krompir i slično. Od bosanskih jela obožavam praviti gulaš i grah, ali još uvijek nisam pripremala sarmu. Burek sam također pokušala pripremiti, ali tijesto mi nije bilo najbolje. Zbog toga mi je svekrva rekla da moram mnogo vježbati jer nisam dobra žena ako ne znam napraviti dobar burek”, navodi Ingrid kroz smijeh, a za nas je pripremila filipinsku voćnu salatu.

Ljepote života koje ima u Bosni i Hercegovini Ingrid također prikazuje i široj javnosti putem svog YouTube kanala i Facebook stranice. Tamo je moguće vidjeti našu sagovornicu kako kuha, čisti, pegla, obrađuje zemlju, sadi povrće, cijepa drva, ali i uživa u praznicima skupa sa porodicom u toplini doma.

“Bosna i Hercegovina je prelijepa zemlja, ima lijepu klimu, mnogo turističkih, ali i ostalih destinacija koje svakako treba posjetiti. Zbog diskriminacije sa kojom sam se susrela, moj pogled na ljude je podijeljen, ali mogu reći općenito da su druželjubivi i susretljivi. Filipinci koji bi došli ovdje sigurno bi imali priliku vidjeti nesvakidašnju ljepotu, iako nema more i pijeska na plaži”, opisuje Ingrid, koja na kraju kaže da u našoj zemlji vodi veoma lijep život koji je čini sretnom. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending