Iz seljačkih opanaka obišao cijeli svijet: ZNATE LI KOJI PJEVAČ JE U PITANJU

Kafane u kojima on pjeva uvijek su pune. I to je tako od njegovog prvog nastupa. Neko vrijeme nosio je “titulu” najskupljeg pjevača amatera u dijaspori. Pjevanje mu je zanimanje, nikada ništa drugo nije radio. Dugo je u braku, od 1989. Ima sina i kćerku, i dvojicu unuka. Sin je povukao na njega, ali, za razliku od oca folkera, piše pjesme za trepere.

Lijepo djetinjstvo

On je Rade Lacković.

– Moje je djetinjstvo bilo lijepo. Dosta sam imao drugara, rasli smo svi zajedno. Zatim u porodici tri brata, ja sam bio najmlađe dijete. Tako da je uvijek bila puna kuća, puno dvorište djece i pun komšiluk, puna ulica, gdje god se sastanemo. To su neke prve slike kojih se sjećam iz najranijeg perioda života.

Svako djetinjstvo je lijepo. Mnogo se više toga nemalo nego imalo, ali za sreću djeteta je dovoljno malo stvari. Dijete je svakako samo po sebi sretno. Bitno je da su zdravlje i sloga u kući i onda je to sve prelijepo i predivno. Život ostalo sve donosi sam – govorio je Rade za Kurir.rs. 

Privatna arhiva

Ono najbitnije šta dijete ponese iz kuće i što nauči, to onda cijeli život nosi sa sobom kao svoju sudbinu i ličnost. Imam tri brata – Živanka, Stanka, i Milenka. Moje pravo ime je Radenko. Otac se zvao Jovan, majka Bosiljka. Potičem iz zemljoradničke porodice, znači na selu sam rođen, odgajan i s ponosom to uvijek ističem. Moje Klenje, tu sam rođen. Ja često u šali kažem, a tu dosta istine ima… Iz seljačkih opanaka obišao sam cijeli svijet i s ponosom slavio moju Mačvu i sve te divne ljude.

Bio sam vrlo dobar đak, a nikad nisam ni učio, nastavlja Rade.

– Više sam provodio vrijeme s društvom igrajući se. Kad završimo sve te naše obaveze što smo imali u kući, onda se skupimo na ulici, kao pod komadu svi smo tu i kreću naše igrarije. Da sam više učio, imao bih bolji uspjeh, ali dovoljan mi je taj vrlo dobar!

– E, sad da ti ispričam kako je izgledao moj prvi susret s pjevanjem. U prvom razredu osnovne moj učitelj Žića hoće da formira hor i kaže nam: “Ajde, djeco, ko zna da pjeva?” I svi ovi moji iz ulice, bilo nas je dosta u odjeljenju, povikaše: “Rade, Rade!” Učitelj onda kaže da ustanem i otpjevam nešto, ali ne sjećam se sad koja je pjesma bila, svakako neka narodna. Uglavnom, učitelj Žića se oduševio i kaže: “Ti ideš odmah u hor.”

Kasnije, kad sam već napravio pjevačku karijeru, a on je bio uveliko u penziji i već u dubokoj starosti, sretnemo se i on mi kaže: “Čekaj, molim te, da te nešto pitam, stalno razmišljam o tome… Šta si imao kod mene iz muzičkog?” Ja odgovorim da je uvijek bila petica, a on meni: “E, dobro je da se nisam negdje ogriješio. Svaka ti čast.

Bio sam tremaroš

Poslije završene srednje, otišao je u Kumanovo da odsluži vojni rok.

– Bio sam izviđač, lijepo mi je bilo u vojsci, ali nisam mogao da budem u vojnom orkestru zbog toga što sam bio u specijalnom rodu. I onda, po dolasku iz vojske, prijavljujem se na manifestacije kao što su takmičenja pjevača amatera po selima u Mačvi.

Ovo je je zanimljivo da kažem, dosta sam bio tremaroš, bio sam stidan ovako po prirodi, pa su ti moji drugari s kojim sam rastao bili moji najveći mentori. Kad odemo, na primjer, u susjedno selo Badovinci, gdje je bila muzika, znali smo da skupimo para koliko ko ima i onda oni kažu muzičarima: “Hoćemo deset pesama da poručimo, ali da pjeva Rade!” I oni pristanu.

– Tako se čulo za mene. Pa onda u povratku svratimo u kafanu kod Dušanke u Klenje, dijaspora se tu okupljala, i onda isto tako uradimo, naručimo nekoliko pjesama, platimo, ali da ja pjevam. Kad sam uzeo mikrofon, Klenjani oduševljeni toliko da je kafana te noći bila demolirana (smijeh).

Znači, sve je polupano bilo, a para je bilo na sve strane. Poslije su mu drugari nagovorili da se prijavim na takmičenje. S prvog takmičenja sam pobjegao zbog treme, a onda su me odveli na drugo, gde je bilo 500, 600 ljudi… Ufff, kad se toga sjetim! Ti moji drugari su mi davali vjetar u leđa, da ih pomenem: Draća, Šiša, Braca, Zoki, Slobodan.

Najskuplji pjevač amater

– Tako je bilo i kad sam kao radni pjevač iz Mačve otišao da pjevam u Frankfurt. Bio sam najskuplji pjevač amater u dijaspori. Tako sam upoznao i velika estradna imena, a jedan od prvih koji me je primijetio bio je Kemal Malovčić. Ja sam otpjevao uvodni blok i najavio njega, koji je potom nastupio i u pauzi on mi kaže: “Šta ti radiš ovdje?” Meni neprijatno, pomislio sam da nisam dobro otpjevao ili nešto tako. Kažem mu:

“Radim, živim od ovoga, pjevanje mi je zanimanje.” A on meni: “Ti moraš da ideš za Beograd da snimiš ploču! Ne ostaj u kafanama ovdje da ti mladost prolazi!” Objasnim ja njemu da sam planirao to, ali da je loše vrijeme – to je bilo već predvečerje rata, 1990. godina…

– A Kemal meni kaže, dobro se sjećam: “Ne, ne, ne, rata neće biti. To je politika samo.” Međutim, prvo se Slovenija otcijepi, pa Hrvatska, haos počinje. Dolazi Kemal ponovo i kaže mi: “Pa ti si još ovdje. Nema veze ovo, Srbija i Bosna nikad neće ratovati, a tebi niko drugi ne treba u životu. Treći put smo se sreli u Sanskom Mostu, njegovom rodnom gradu. Tad sam ja već postao zvijezda, imao sam hit “Druže, vina mi natoči” na albumu koji je bio najprodavaniji. Lijepo smo se ispričali i vratili sjećanje na te dane. Ipak se desio rat.

Nisam imao poroke

Nikad se nisam folirao, publiku možeš prevariti nekoliko puta, ali to nije vječno. Nisam imao poroke nikad, ne pušim, gazirana pića ne pijem, ne pričam previše jer priča zamori više nego pjevanje. Sad pričam, jer večeras ne pjevam. To me je Zorica Brunclik naučila, a evo i jedne anegdote…

– Bili smo zajedno na nekoj turneji i sad putujemo na koncert i ona kaže: “O, bože, ja sam se raspričala, ne znam kako ću pjevati!” Ja je pitam: “Zorka, kakve to veze ima?” Ona mi onda objasni da priča više šteti glasnim žicama nego pjevanje. I bila je u pravu, otada se čuvam. Zorica mi je inače dala mnoge savjete kako da čuvam svoj glas, mnogo sam joj zahvalan. Zato sad kada negdje pjevam, kao nedavno u jednom klubu što je bilo, prilazi mi vlasnik objekta tokom nastupa i kaže:

“Rade, ja te poštujem, volim, cijenim, ali dokle ćeš na plejbek pjevati?” Ja ga slušam šta priča i pitam ga da ponovi. Kad je rekao “plejbek”, ja tad stavim mikrofon njemu na usta i čuje se njegov glas (smijeh). On viče: “Pa ti tako pjevaš uživo?!” I počeo da me ljubi. Dakle, očuvao sam glas, hvala bogu dobro me služi. Još je kristalno jasan, čist i intonacije su na svom mjestu.

Suprugu Miru upoznao je 1989. godine kad je došao u Njemačku.

Životne radosti

– Zabavljali smo se četiri godine, vjenčali se 1993, sina Jovana smo dobili naredne godine, a kćerku Veru 1996. Od sina imam dva unuka, Aleksandra i Teodora, a kćerka se udaje sad u septembru. Sve ovo što sam rekao su moje najveće životne radosti, rađanje djece, pa unuka, to su neizmjerne vrijednosti, najveća bogatstva. Ništa ne može da se poredi sa zdravom porodicom.

– Bilo je u životu i manje lijepih momenata, iskreno da ti kažem… Kao i kod svakog čovjeka. Na primjer, gubitak oca koji je umro 1989. godine, kad sam otišao za Njemačku. Čak ni na sahranu nisam mogao doći! To je bilo možda nakon 15 dana kada sam stigao tamo i krenuo da radim. I taj rastanak od oca…

Kada sam krenuo, znali smo svi da od njega nema ništa, ne može se izvući, teška bolest. A on je bio svjestan svega. Ja sam mu rekao. “Ćale, dobio sam poziv da idem za Njemačku, šta ti misliš o tome?” On je rekao: “Sine, nek te sreća prati! Ti gledaj svoj život, meni ne možeš ništa pomoći.”

Eto, dao mi je blagoslov da idem naprijed i da se ne okrećem nikad unazad. I tako je bilo. Kad su mi javili da je umro, pričao sam s braćom o tome da li da dođem… Ako dođem, nije to jedan dan samo za sahranu, već tu ima bar nedjelju dana da ostanem, a ja sam u kafani, pjevam, nema ni pjevača ni pjevačice. Ako odem, naći će nekog drugog da me zamijeni i tako sam odlučio da ostanem. Da sam došao, možda bi me život drugim putem odveo… Otac je umro u 58. godini, a majka je živjela 84, dočekala je da vidi moj uspjeh. Bila je ponosna na mene uvijek, ali skromna.

Foto: Petar Aleksić

Nikad ona nije isticala da je moja majka, ni s komšinicom, ni s familijom. Takva su i moja braća, pa i ja sam sam takav. Kad stupim s nekim u kontakt prvi put, trudim se da me taj čovjek ne posmatra kao zvijezdu ili tako nešto, ja sam običan čovjek. Pa zar sam ja bitniji zbog toga što se bavim ovim poslom, ma ne… Uvijek sam na podu i na zemlji!

Priznanje od opštine

– U budućnosti ću nastaviti da radim na novim pjesmama i to ću raditi dokle god me ljudi budu zvali. Neću dočekati to da je zovem gazde klubova i da tražim da nastupam kod njih. To se nikad neće desiti.

Volio bih da me ljudi pamte samo po pjesmi, po ljudskosti, kao čovjeka. Eto, prošle godine dobio sam i priznanje od opštine kao istaknuta ličnost za doprinos i promovisanje naše Mačve. Za sve ono što činim, za humanitarni rad, za crkvu i gdje god je šta trebalo. To je za mene najveća satisfakcija.

(Naj portal/Kurir)